Povremeno te još uvijek sanjam, ali ujutro više ne znam što si radila ili gdje si bila u snu. Ponekad kasniš za nama ostalima, ili ne dođeš za nama, ostaješ na putu, u pozadini, mutna.
Na javi te opet stvaram, dio po dio oblikujem te u svojim mislima.
Oblik tvojih noktiju, mali i duguljasti, neki malo nepravilni, jedan nožni, koji urasta, glavni kojem se poklanja puno pažnje. Prisjećam se opipa tvojih prstiju oko mojih, tvoji prsti dugački i koščati, malo kraći od mojih, meki i glatki, tvoj stisak poznat i drag, čvrst. Vidim tvoj hod, ženstven, žustar i nemaran istovremeno, kao da si nesvjesna seksipila kojim zračiš dok barataš svojom djecom. Znam tvoje madeže na tijelu od prije nego što si ih skinula, onaj kod grudiju i onaj iznad obrve. Znam bijele tragove ožiljka na tvojoj podlaktici od ispisivanja Ivanovog imena žiletom, i kasnije prekriveni tetovažom imena tvoje djece.
Još uvijek mi pod prstima tinja osjet tvrde grudičaste strukture tkiva zahvaćenog rakom. Pasalo ti je da prstima prolazim preko njega, tog prokletog stranog tkiva koje te napalo. I ja sam ga milovala, jer je i dalje bilo dio tebe. Češljala sam tvoju kosu, dugu gustu smeđu kosu sa prirodnim pramenovima, prolazila sam beskrajan broj puta kroz nju. Ali više nismo razgovarale, više nisam znala što se zbiva u tvojoj glavi, kao da si se začahurila. Tvoja tišina me najviše plašila. Uvijek si se ili smijala i pričala, ili plakala i pričala. A sada si ušutjela, i ja više nisam mogla do tebe. S tvojom šutnjom se nisam mogla nositi. Više te nisam mogla ni zagrliti, jer bi bilo koji tome iole slični pokret bio bolan za tebe. I velike smeđe oči, s vremenom su postajale samo još veće, a izraz im se mijenjao od sigurnosti i uvjerenja, do straha, do duboke prestravljenosti. Gledala si me kao da ćeš me pojesti, kao da očekuješ čudo od mene. Čudo koje ti ja nisam mogla dati. Koje ti nitko nije mogao dati.
Čuda nije bilo. Samo najobičnija, gruba ljudska tragedija jedne obitelji. Ništa posebno.
Nosim tvoju odjeću poput oklopa, poput zagrljaja. Ljudi mi pohvaljuju izgled, sviđa im se ova ili ona haljina, ova ili ona majica, kombinacija. A ja se samo smješkam, kažem hvala i ne objašnjavam da nosim odjeću svoje pokojne sestre. Samo Filipu, kad mi kaže da imam super majicu, odgovorim da mi je to od moje super sestre, dok udišem tvoj miris koji se zadržao u tkanju. Što ću kada zadnji komad operem?
Bili smo ovog vikenda na klizanju. Karlo je sve vještiji, a Pavao je jeo led. Utrkivala sam se s njima i dala sve od sebe da budem poletna i puna energije. Ali nisam ti, nemam toliko života u sebi. Ne uživam u tome kao što bi ti uživala. Dala sam sve od sebe, a opet Karlu nije bilo dosta dugo nakon što je meni bilo dosta. Tamo je bila i curica Sara iz njegovog razreda, i on je izvodio vratolomije pred njom ne bi li joj privukao pažnju. Sara je zgodna, ali rekao mi je da mu je Marica zgodnija.
Kad gledaju navečer neki crtić ili dječji film, pa sjednem do njih, znaju mi primiti ruku bez da me pogledaju, ili se ugnijezditi do mene. Tada nisam sigurna da li su svjesni da to nisi ti kraj njih. Možda na trenutak zaborave da te nema.
Ljudi na poslu pričaju oko mene o oboljelima od raka. Ja šutim. Nakon par minuta prijeđu na neku veseliju temu i smiju se. Ja šutim. Vraćam se u sobu, gledam kroz prozor i susprežem suze. Jer nije gotovo, ta priča nikad neće biti gotova. Ostavljeni sa emotivnom rak ranom na srcu. Za koju ne postoji lijek.
Smijem se, veselim, šalim, izlazim van, radim.
O moj Bože, ali ja sam obrijana i zblajhana, imam irokezicu, oblačim se šarenije i odvažnije, glasnija sam, hrabrija, nemarnija. Hvatam tvoju narav i prigrljujem ju kao svoju. Majo ja više nisam ja. Ja više ne znam tko sam ja. Izgubila sam tebe, a čini mi se i sebe. Tražim tebe, tražim te...
Trideset godina sam imala sestru. Hoću li trideset godina imati kćer? Hoće li moja kćer osam godina imati majku?
Post je objavljen 09.02.2018. u 10:09 sati.