Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

Gazda: završetak


SIROTI TAJKUN

Jedina prigoda kad sam osobno susreo Miroslava Kutlu, tada najmoćniju osobu hrvatskog gospodarstva, pa time i jednog od stupova društva, zbila se početkom devedesetih godina na jednom vjenčanju. On je bio vlasnik sto i trideset ili sto i četrdeset poduzeća, vjerojatno nije ni znao što sve ima, a ja sam u to vrijeme životario od sto i pedeset dolara mjesečno koje su mi slale tetke. On je izravno utjecao na sudbine nekoliko desetaka tisuća ljudi, oblikovao im svakodnevni život i životne perspektive, a ja se trudio preživjeti.

Njega je na vjenčanje pozvao mladoženja, a mene je pozvala mlada. Osim mladenaca i pet-šest drugih gostiju nikoga drugog od dvije do tri stotine uzvanika nisam poznavao. Kutle je znao gotovo sve osim mene. Svi oni koji su mu se nastojali približiti nisu ni skrivali nastojanje i nadu da ih podari nekom mrvicom, barem da na njih makar na trenutak padne odbljesak njegove slave i utjecaja. Ja sam bio vjerojatno jedini koji ga je promatrao s iskrenim bezinteresnim zanimanjem.

Kad je ušao u dvoranu mogao je odabrati sjesti gdje je god htio, ali se odlučio upravo za mjesto za trpezom nasuprot meni. Možda slučajno. Možda ga je privuklo što sam bio jedan od malobrojnih koje nije znao. Možda upravo suprotno: nisam ni ja u javnosti sasvim nepoznat lik. Pojavljivao sam se na televiziji, možda me je znao od ranije iz viđenja ili prepoznao po fotografijama koje se povremeno pojave u novinama. Možda sam mu bio jedini zanimljiv, nasuprot svim drugima koje je dobro znao i koji su bili sasvim predvidljivi. Možda sam mu ostao u sjećanju kao nedostižan zanimljiv sugovornik iz tada nedavnih vremena kad je on bio samo jedan od bezbrojnih javno nezamjetljivih sitnih činovnika (revizor u Mirovinsko-invalidskom osiguranju), a ja bio poznati novinar.

Nažalost je stol između nas bio preširok da bismo mogli razgovarati usred svatovske buke, ali je imao priliku cijelu večer promatrati kako sjedim između dvije ljupke pratilje i srdačno se veselimo, a povremeno se dignem i s nekom od njih odem zaplesati. Mogao je uspoređivati svoje i moje društvo i ne bih se čudio da mu je povremeno padalo na pamet da bi se radije nalazio s moje strane stola.

Tako je ispalo da sam bio vjerojatno jedini koji te večeri nije s njim razgovarao niti pokazao i najmanju želju za ikakvim približavanjem. Sve u svemu, ne bih se čudio da sam mu bio živ primjer da usprkos svemu što posjeduje postoji i ono što mu je i dalje nedostupno i - ukoliko je to točno - bilo bi za očekivati da sam mu od svih prisutnih najviše išao na živce.




Post je objavljen 04.02.2018. u 22:33 sati.