Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Pripravnost, spremnost... I. dio




Smrznuta jutra u najzabitnijim krajevima, idealno vrijeme za smucanje Zemljom.
Počinje idilično ali... Ta navigacija je dosta dobra stvar osim što nekoliko puta već sam tako slijedio neke putove i staze ucrtane na kartama koji u stvarnosti ne postoje toliko dugo vremena da je teško povjerovati prema konfiguraciji terena i porastu šume da su ikada i postojali.
Tako je bilo i sada, slijedeći jedan takav fantomski put dospio sam u guštaru pojačanu sa velikim grmovima borovice i raznog trnja. Uvjeren da je kraj tome mučnom proboju zasigurno na par koraka ustrajao sam toliko dugo dok nisam prešao "točku bez povratka" kad je postalo manje smisleno vraćati se istim putem nego nastaviti dalje u proboj. To me koštalo rasparanoga ruksaka, hlača, noge dosta izgrebane i trn duboko zabijen u prst na ruci, zbog čega sam onda stavio zimske rukavice iako mi više nije bilo ni najmanje zima, a to je opet je uzrokovalo i određenu štetu na rukavicama (ali poštedjelo prste od još dodatnog trnja)

No sve te fizičke neugode su mala cijena u odnosu na spoznaju da je topografska karta u krivu! Ono što je viša cijena je izgubljeno vrijeme namjenjeno za ovaj pohod. Zbog izgubljenog vremena bio sam ponešto ljut pa nisam se uslijed toga ni sjetio da bi bilo zgodno fotodokumentirati i neke trenutke probijanja kroz tu ludu džunglu. Nakon što je sve prošlo bio sam ipak dosta zadovoljan jer ova nepredviđena situacija nije prouzročila veliki pomak na emotivnom planu (pad motivacije), a to je jednako važno kao i fizička kondicija. Zašto sve ovo pišem- zato jer i ovaj pohod samo je dio pripreme za projekt "Lost in the Wild", najveću moju samostalnu hodnju na gori Ivanščici koja se treba realizirati u doglednoj budućnosti i treba stoga sve psihofizičke parametre zbrojiti (ko komandant Data).

I Sv. Petar se ukazuje.među stablima






Nakon grbavog početka dalje je išlo rutinski poznatim krajevima iznad planinskog seoca Petrova Gora. Do poznatoga raspela na prijevoju Pokojec (ne brkati ovaj Pokojec sa toponimom Ham-Pokojec i istoimenim planinarskim domom koji se nalaze na dalekom istoku Ivanščice!) Od Pokojca nastavljam dalje na zapad prema petstometarskom vrhu Vinci s kojim i završava ovaj dio Ivanščice.


Još jedan pogled na crkvicu Sv. Petra, s izmaglicom u pozadini i Medvednicom na horizontu.


Kao što i ova slika prikazuje, nešto sjevernije gore prema Očuri glavni masiv Ivanščice se nastavlja još nešto zapadnije. Ali ovaj njen dio koji danas istražujem odvojen je od ostatka planine cestom Lobor-Novi Golubovec pa zato nekako se podrazumijeva kao zasebna cjelina, (a neki niti ne mogu prihvatiti činjenicu da je i ovo prava istinska Ivanščica :-)
Strme Košenine, iznad Starog Golubovca. Dolje u dolini uz Veliku reku prolazi prije spomenuta cesta. Što je to Velika reka, koliko je zapravo velika, saznat ćemo u sljedećem nastavku ove priče. (Ako toga nastavka uopće i bude?? :-S)


Eto ovako to izgleda kad se stigne na kraj jedne planine i nema više dalje- sve do druge planine protežu se načičkane nastambe ljudskih bića :-( Jezovita je gustoća naseljenosti ovog našem malog Zagorja, ne može se niti čitav dan lutati, a da negdje ne izbiješ iz šume nekome u dvorište ili u dnevnu sobu :-(( :-P
S livade podno Vinca gledam na zapad gdje je vidljiva neka sasvim druga i sasvim egzotična planina- Strahinščica koja je puno manja od Ivanščice i koja mi nikad nije bila naročito interesantna (iako sam se nekad davno malo prosmucao i nekim njenim predjelima :-P)

Ovo što sam stavio u crveni kružić je crkva Sv. Jakoba, namjeravao sam ovdje linkati svoju reportažu iz 2011. kad sam išao tamo na biciklu, ali budući da fotografije s te reportaže više nisu vidljive (bile su uploadana preko photobucketa ili tako nečega) nema smisla niti stavljati link na taj tekst bez slika. S nekakvim boljim aparatom Jakob bi bio i odavde vidljiv ali sve ove fotke pravim na "tablet"-u koji mi ujedno služi i za navigaciju, tak da sve to dosta slabije kvalitete- ali tako će i biti i dalje, sviđalo se to vama ili ne, jer je dosta praktično, za razliku od nošenja još i fotoaparata :-P

Ostavljam taj vidik na zapad i odavde s livade pored Vinca idem nizbrdo na sjever-sjeveroistok i ulazim u područje koje još nikad nisam pohodio. Uvijek je to uzbudljivo kad se stigne na mjesto s kojeg je svaki daljnji korak sasvim novi. Prvo mi je proći kroz Medveščak (ne brkati sa zagrebačkim kvartom Medveščak i istoimenim hokejaškim klubom!)







Kao što je i razvidno s ove zadnje četiri slike put u Medveščak je put u samu srž misterije najzapadnijih obronaka ovog dijelića gore Ivanščice. Da li će me taj put dovesti do izvora Velike reke i kako ću se odande izvući na sigurno vidjet ćemo (?) u sljedećem nastavku.

(nastavlja se?)


Post je objavljen 02.02.2018. u 22:37 sati.