Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/miskoi

Marketing

Trening s vragom


Trening s vragom

Uzdrmao ga je taj neočekivani osjećaj slabosti-nemoći u nogama i Vilko ljutito zatrese glavom, otresajući kišne kapi koje su mu se slijevale niz lice. Kiša je neumorno padala već čitav jučerašnji dan, protekle noći, a evo, ni sad ne posustaje. Za razliku od Vilkovih nogu. Čudio se: koji mu je vrag? Pa tek je započeo s trčanjem, pri kraju je trećeg kilometra, a već je umoran. Noge kao da su mu olovne. A još ga čeka ...
Vilko zatrese ponovo glavom tjerajući negativne misli, ali ne uspijevajući u tome sasvim. Upravo je laganim tempom protrčavao pored jednog lokala iz kojeg su ga znatiželjno promatrali ljudi, sjedeći u toplom i suhom mjestu. Zašto se i on, Vilko, ne oprosti od trčanja i primjereno svojim godinama počinje započinjati preostale dane jutarnjom šetnjom, kavom u kafiću i sudjelujući u obaveznom razglabanju o dnevnoj svjetskoj i domaćoj politici?
Na samu tu pomisao, Vilko se gadljivo strese i pojača tempo. Sad je trčao blagom nizbrdicom, kiša ga je šibala po leđima. Štitnik kape sad mu je bio od velike pomoći i bilo mu je drago što se jutros odlučio za kapu, a ne za maramu. Usprkos nizbrdici, osjećao je da ne trči dovoljno brzo, a ni lako i to ga je ljutilo. Odgurnuo je ljutnju u stranu i prvi put tog kišovitog jutra pomislio:
"Odustati ću, ne bude li bolje nakon petog kilometra".
Na četvrtom je kilometru osjetio žeđ, bilo je prilično toplo za zimsko doba, znojio se pojačano, iako se lagano obukao. Otpio je malo iz bočice koja mu se nalazila u pojasu oko struka, gurnuta iza leđa, da mu ne smeta pri trčanju. Sad je već bilo mnogo bolje i s nadom da će ići sve bolje, lagano je, gotovo veselo, istrčao dugu nizbrdicu, usprkos laganom probadanju kvadricepsa.
Okrenuvši se, počeo je gutati uzbrdicu i protivno svakoj logici, činilo mu se da lakše trči uzbrdo, nego nizbrdo. Ljutilo ga je to, jer znao je da je takva misao besmislena, ali misao je bila tu i nije se dala otjerati. Pratila ga je još dugo, nakon što je već prevalio i deseti kilometar. Kiša ga je isto tako uporno pratila i bilo mu je već svega dosta: i kiše, i sivog asfalta i otežalih nogu, sve mu se gadilo i odjednom ponovo pomisli na odustajanje. Može jednostavno prestati trčati i otići kući i zaboraviti na mučenje u koje se pretvorilo ono što je trebalo biti, i što je obično bilo, uživanje. Nikad prije nije toliko živo i željno pomislio na odustajanje i ta ga je misao kosnula.

- A što drugo očekuješ? - zluradi se glas odjednom javi u sivilu dana.
Maleni zeleni vrag smjestio se na Vilkovom desnom ramenu, otežavajući mu ionako već teško trčanje i zlurado mu šaptao u uho. Naravno, Vilko je znao da vragova nema, pogotovo ga nema na njegovom ramenu, ali je vrag svejedno bio tu, smjestio se udobno na Vilkovom ramenu njišući se u ritmu ujednačenih koraka kojima je Vilko grabio mokrim asfaltom i cereći se podrugljivo, rastežući zelenkasto smežurano lice i pokazujući sitne i poput igle oštre zube.
- Star si! - glasno i podrugljivo mu je siktao u uho. - Gotov si! Istrčao si svoje. I sam vidiš da dalje ne ide ... zašto ne ...
Da bi nekako pobjegao zluradom glasu, ili ga barem potisnuo u stranu, Vilko je pojačao ritam, još snažnije počeo zamahivati rukama i nošen ludim prkosom koji se probudio u njegovoj nutrini, ubrzo se našao mjestu za kojeg je znao da se tu mora okrenuti i početi vraćati kući. Za divno čudo, iako je upravo istrčao dugačku i prilično strmu uzbrdicu, osjećao se mnogo svježije nego li onda, kad je tek završavao s trećim kilometrom.
Okrenuo se, pazeći na promet koji je hučao pored njega, i počeo lagano spuštanje nizbrdo. Čudio se: trčeći nizbrdo, ništa nije dobio na brzini.
- Vidiš li sad da si gotov? – upita Zelenko na Vilkovom ramenu. - Gotov, gotov ...
Podrugljivo je pjevušenje odzvanjalo u Vilkovoj nutrini, dok je, dajući sve od sebe, pa i još malo više, jurio kroz kišu, a pogled mu se maglio, cesta titrala ispred očiju, sve se stapalo u umornom i teškom sivilu. Mora da je ovo slično umiranju, pomislio je, dok je preskakao kišnu lokvu, osjećajući kako mu srce treperi, sve više i sve jače udarajući, osjećajući ga u samom grlu i Vilko se nije usuđivao pogledati na sportski sat "garmin" i tako provjeriti broj otkucaja srca, jer znao je da je broj otkucaja u minuti mnogo veći nego što je preporučeno njegovoj starosnoj dobi. Nije bilo važno, ništa više nije bilo važno, osim izdržati još samo dva kilometra i završiti ovo mučenje koje je trebalo biti uživanje.
Posljednju je, srećom kratku, uzbrdicu prevalio, osjećajući kako mu se želudac diže i grči i jurnuo je pločnikom koji se ravno pružao ispred njega ubrzavajući, ali ne onoliko koliko je želio ubrzati. Nije išlo, jednostavno više nije išlo. Kao da je zeleni vrag isisao svu snagu iz Vilkovih nogu.
Konačno je osjetio vibriranje "garmina" na ruci i znao je da je gotovo, dvadeset-kilometarski trening je sad već iza njega, izdržao je sve, ali ponos nije osjećao. Samo sreću, beskrajnu sreću što je konačno sve gotovo i što se laganim korakom - koga je briga za upornu kišu?! - može uspeti posljednjom kratkom uzbrdicom i vratiti kući. Prestati trčati, sjesti …
Smijući se samom sebi, Vilko iskosa pogleda prema desnom ramenu, nikog nije ugledao, ali nije to ni očekivao, pa šapne u kišu:
- Sad sam gotov. I prokleto sam sretan zbog toga!

Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Post je objavljen 13.01.2018. u 09:16 sati.