Pregled posta

RELIGIJA UMA I RELIGIJA DUHA

PONOVO SAM MORAO OBNOVITI POST O RELIGIJI UMA I RELIGIJI DUHA. TO TRAŽI VELIKI ZNAČAJ KOJI OVA TEMA IMA ZA SVAKOG POJEDINCA.

Stupanj u kojem sebi privlačimo tražitelje istine predstavlja mjerilo našeg obdarenja istinom, naše ispravnosti. Mjera u kojoj moramo nositi svoju poruku ljudima, na neki način predstavlja mjeru našeg neuspjeha da živimo život ispravnosti, usklađenja s istinom.

Istinska religija je osmišljena kako bi se umanjio pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i učinkovitost ispravnosti.
Isus je više puta učio svoje apostole da ni jedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija na mjesto religioznog iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne slobode prosvijećenog sinovstva.

Dok religije svijeta imaju dvostruko porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i u bilo kojoj skupini ljudi, mogu se naći tri različita oblika religiozne odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona:

1. Primitivna religija. Poluprirodni i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom religija fizičke prirode, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni koncepti i prakse svih civiliziranijih rasa – religija uma – intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinska religija – religije otkrivenja. Otkrivenje nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimični pogled dobrote i ljepote beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus je objašnjavao da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome da se religija uma temelji na autoritetu crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu. Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane i dalje će ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični evolucijskim praksama primitivnih i zaostalih naroda. Sve dok ljudski rod ne uznapreduje na razinu višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi muškarci i žene nastavljaju pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni pristanak, za razliku od religije duha koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se hvata u koštac s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva.

Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja tehniku izbjegavanja stvarnosti u traženju zadovoljenja čežnji duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište čovjekovoj zbrkanoj i izbezumljenoj duši od napadaja straha i muka neizvjesnosti. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ova zadovoljstva i uvjerenja, samo pasivni i čisto intelektualni pristanak.

Na Zemlji će dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji prije svega traže ovaj način osiguranja duhovne utjehe, iako kroz svoju povezanost s religijama autoriteta kompromitiraju suverenitet svojih ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju svako pravo na sudjelovanje u tom najuzbudljivijem i najinspirativnijem od svih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, uzbuđenju suočavanja s opasnostima intelektualnog otkrića, ustrajnom istraživanju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovnom zadovoljstvu doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom koja se časno ostvaruje u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja – čovjekovoj potrazi za Bogom i njegovom pronalaženju Boga, za sebe i od sebe.

Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma – teologija autoriteta – zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili ni malo napora. Tradicija je sigurno utočište i lagodan put za one bojažljive i neodlučne duše koje se instinktivno klone borbe duha i mentalne nesigurnosti povezane s ovim putovanjem vjere koje vodi u smionu avanturu na otvorenim pučinama neistražene istine u potrazi za dalekim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i doživljava ljudska duša u svojoj evoluciji.

U Rimu su religiozne vođe formulirale različite doktrine koje su koncipirali njihovi prvi učitelji i stari proroci, od kojih su ovi formirali sustav intelektualnih uvjerenja, religiju autoriteta. Sve takve religije apeliraju samo na ljudski um. A tadašnja Crkva umjesto da krene Isusovim putem i počne hrabro naviještanje nove religije – religije koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religije koja prije svega apelira na božanski duh Boga Oca koji boravi u umu čovjeka; religija koja izvodi autoritet iz plodova prihvaćanja onoga šte se tako sigurno javlja u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg duhovnog zajedništva.

Svima koji učine napor na duhovnom razvoju mijenja se religija od pukog intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet u stvarno iskustvo te žive vjere koja je u stanju shvatiti stvarnost Boga i svega što se odnosi na božanski duh Oca. Religija uma nas beznadežno veže za prošlost; religija duha se sastoji u progresivnom otkrivenju i uvijek nas mami prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima.

Religija autoriteta može pružiti trenutni osjećaj utemeljene sigurnosti, ali za to prolazno zadovoljstvo plaćate gubitkom svoje duhove slobode i religiozne ovlasti. Bog Otac ne zahtijeva kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko da sebe prisilite na vjerovanje u stvari koje su vam duhovno odbojne, nesvete i neiskrene. Od vas se ne traži da izgubite svoj vlastiti osjećaj milosti, pravde i istine pokoravanjem nekom zastarjelom sustavu religijskih formi i ceremonija. Religija duha vam zauvijek daje slobodu da slijedite istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha.

Neka je sram svih lažnih vjerskih učitelj koji bi povukli gladne duše natrag u mračnu i dalju prošlosti i tamo ih ostavili. I tako su ti nesretni ljudi osuđeni na strah od svakog novog otkrića, dok su zbrkani svakim novim otkrivenjem istine.
stine.

Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište ljudske egzistencije; stoga religija uma uvijek mora odražavati ove različite rasne stavove. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko jedinstvo i smrtno bratstvo se mogu postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može biti ostvarena samo kada i kako različite umne religije autoriteta postanu nadahnute i nadsvođene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha – religijom osobnog duhovnog iskustva.

Religije autoriteta jedino mogu podijeliti ljude i navesti ih da savjesno zauzmu protivne pozicije; religija postupno privlači ljude u zajednicu i navodi ih da jedni drugima pokažu suosjećajno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost uvjerenja, ali to je nemoguće ostvariti s obzirom na današnje okolnosti u svijetu. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva – ujednačenost sudbine – potpuno dopuštajući raznolikost uvjerenja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne ujednačenost gledišta i perspektive. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta se kristaliziraju u beživotna kreda; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu oplemenjujućih djela suosjećajne službe i milostivog posluživanja.

Post je objavljen 01.01.2018. u 19:22 sati.