Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zivot-i-ja

Marketing

ILINKA

Bijaše to vrijeme zimsko.. Badnjak je kucao na vrata.. Prije više godina, kada sam još bila u kontaktu sa karmelićanima i vratila se sa ugodnog druženja iz Zagreba, gdje su se svake godine održavale duhovne vježbe i meditacije..

Volim taj red, i uvijek, iako sada ne idem u crkvu, uvijek mi je ostao posebno na srcu. Valjda zato, jer duboko i iskreno pokušavaju prodrijeti u suštinu bezuvjetne ljubavi, naglašavajući jednostavnost i skromnost.

U Zagrebu bolje rečeno, u Remetama, uvijek sam dobrodošao gost i uvijek sam se osjećala kao kod kuće, kad bih tamo dolazila. No, ovo nije glavna tema ove priče, ali neizostavan je dio nje.

U Remetama sam upoznala prekrasne produhovljene, ali sasvim obične ljude, kod kojih sam znala odsjesti, kada bih se u Zagrebu našla.

Jelena, predivna duša, iz Bogovićeve ulice, njen starinski stan, sa dahom predaka, jer, njeni potomci su bili plemićke loze, ali opet njena veličina duše nije se obazirala na sve to.. i tako.. Badnjak se približio, bila sam kod kuće, često u telefonskom kontaktu sa Jelenom.

Pekla sam kolače, djeca su bila puno mlađa i manja, unijela se jelka popodne u kuću, svi smo bili u nekoj slatkoj euforiji..

Zima je te godine bila izuzetno hladna.. Vani je bilo dobro ispod nule, i snijeg, koji je tjedan dana prije pao, nije se imao namjeru otapati..

Kasno popodne..
Gotovo sumrak..
Netko mi kuca na vrata..
Otvorim, i susretnu me dva krupna uplakana oka. Ilinka..Djevojka, tek završila medicinsku školu, dvije kuće dalje od mene.

Obitelj iz Bosne, ljudi od srca, dragi i posebni. Ovdje u selu ih dosta ima..Plače..Majka joj je dok je bila malena, otišla raditi van, u inozemstvo, ostavivši nju, njenu mlađu sestru i brata ocu..Nije to činila iz zadovoljstva. Vjerovatno je trebalo zaraditi za život, i tako je odlučila. Otac se očito nije dobro snašao u tome svemu, počeo je piti, i djeca su bila prepuštena sama sebi, više izbivajući od kuće, nego što su bili u njoj. Majka bi dolazila dva puta godišnje kući, ali to nije to. Tada, kada su bili maleni, tražili su njenu pažnju i nježnost i sve se to kasnije odrazilo na njima. Sestra joj se mlada udala, otišla, a Ilinka i brat su ostali.

Nekakvim čudom, Ilinka se borila i opirala, i svojom željom i snažnom voljom uspjela završiti srednju školu. Uz puno emotivnih rana, uspona i padova. Brat nije bio te sreće. Bio je nekoliko puta u domu pa se vratio, problemi su se nizali, dok nije i on počeo kradomice piti..

Vidim, Ilinka drhti.. Tanka vestica na njoj.

"Pa što se dogodilo?-" pitam je..
"Brat me je noćas istjerao van, spavala sam na slami u štali, i nisam znala kome da se obratim, a vas poznam, i .."

Počela je opet plakati..Uvela sam je unutra. Prvo čvrsto zagrlila, i pomislila, da je i ona, baš kao malo dijete Isus, mali Božić, morala sa njim dijeliti tu hladnoću zime i samoće, napunila sam joj kadu toplom vodom, stavila mirisnu sol i poslala je, da se dobro ugrije i okupa. Zaspala je na kauču, ne dočekavši badnja zvona u ponoć..

Ja sam samo rekla tiho Onome koji Jest, jedno veliko hvala, jer sam mogla svoj skromni dom podijeliti sa nekim tko ga u tim divnim božićnim trenucima nije mogao imati. Ilinka se nije usudila vraćati kući, iako je bila dvije kuće dalje. Bojala se brata i gotovo da se skrivala od njega. U sebi sam razmišljala da ću otići kod njih kući i pokušati sa njim razgovarati, ali ne odmah.. Poslije, kad Božićni blagdani prođu, i možebitno piće nestane iz glave i tijela..

Ilinka je dijelila ležaj sa našom Ivanom, koja je bila sićušna, i svi smo bili sretni, a po selu su počele kružiti priče (ja sam tada još išla na mise), kako smo mi udomili vrlo lažljivu u promiskuitetnu djevojku, kako će prvom prilikom zavesti moga muža i takve gluposti i bedastoće, da mi se lagano smučilo.

Pitala sam se, gdje ja to živim? Ilinku sam gledala kao svoje dijete i osjećala je tako. Niti jednim nagovještajem nije pokazivala da je istina ono što govore iznala sam da je tako. Bila je nesretna, ali čista duša, koja je tražila svoj mir, kojeg je toliko željela. Glasine su bile toliko velike, da sam otišla kod svećenika, na što se on i zgrozio i nasmijao, rekavši da se ne opterećujemo i slušamo srce i dalje..

Prošlo je mjesec dana. Dva..Tri.. sa Ilinkom sam nazivala oglase, tražila je posao, nije nam željela biti na teret, ali mi smo joj davali do znanja da to nije. Imala je jednoga dečka, ponadala se da će veza završiti čak i brakom, ali nije i opet njena tuga, suze, depresija..

Tada se sjetih Jelene iz Zagreba, žene, koja mi je rekla da ima veze u bolnici u Zagrebu, jer sam joj pričala za Ilinku, reče mi, samo neka je pošaljem, ima jednu prijateljicu, koja će ilinki iznajmiti i stančić, dok ne dobije svoju prvu plaću.

Ilinka je opet plakala, ovaj puta od radosti.

"Samo da ti imaš svoj mir, i budeš sretna." rekoh joj, dok sam je ispraćala na vlak.

I tako, opet je prošlo neko vrijeme, Ilinka se ne javlja, shvatila sam to kao njenu zauzetost i snalaženje u velikom gradu i nazove me opet Jelena, reče mi, da će mi dati broj od njene prijateljice, u čijem stanu je Ilinka, da je nazovem i nazovem tu ženu, koja je bila sve, samo ne ljubazna i prijazna.

Počela je doslovce vikati na mene, šta sam joj to dovela, ne plaća režije, stalno kupuje cipele, pun hodnik cipela, a prijete isključenjem struje i ne znam što mi je sve rekla. Pokušala sam braniti Ilinku. U dubini duše sam znala da je ona ipak još dijete i da joj treba vremena da sazrije ili da nađe čovjeka uz sebe, koji će joj pomoći da stane na svoje noge.

Za sve treba vremena, za Ilinku i njene rane se nije imalo vremena, nije mi se javljala više, nisam razumjela zašto, posljednji puta sam se čula sa Jelenom, kada mi je rekla da se Ilinka iselila i da je našla neki posao u kućnoj njezi. Opet sam pomislila i to je nešto, bar svoj kruh ima.

Kad, nakon godine dana, čujem, Ilinka se vratila kući.. kod nas u selo. Pomirila se sa bratom i tatom isad je sve u redu.

Nedjelja. Idem sa mise kući, vidim Ilinku na prozoru njene kuće. Zaustim da je oslovim, mislim, sad ćemo popiti kavu, kad ...Ilinka zatvori predamnom prozor i povuče se unutra..

Gledam.. čekam.. Ništa..

Odem kući, kažem djeci i Darku da se vratila Ilinka (djeca su je voljela jako) i njima nije jasno zašto ne dolazi kod nas. Nisam išla kod njih, za par dana je otišla natrag u Zagreb.

Sretnem njenu majku koja je došla kratko kući, pa je pitam, u čemu je stvar, a ona nešto zbunjena pa kaže da Ilinka nije bila sretna tamo pa su je izbacili na ulicu, tek sad mi nije bilo jasno, tažim odgovor, ali ne dobivam.

Jelena promijenila broj i ni od koga ništa pa se zamislim nad onom misli o popločavanju puta dobrim namjerama i opet, možda je ovo bila jedna u nizu od lekcija iz bezuvjetnosti, koje sam dobivala?

Mi smo svemu tome pristupili sa srcem i kod srca smo i ostali. Čula sam da se Ilinka prije par godina sretno udala, odselila u Bosnu i ima preslatkog sina. Došlo je ono njeno vrijeme mira i sreće, kojeg sam joj od početka željela.

I to je sasvim dovoljno.


https://www.magicus.info/ostalo/price/ilinka




Post je objavljen 24.12.2017. u 15:01 sati.