Marketing
Semper contra - kuhar
Danas je prva godišnjica kako je šogor otputovao odakle se još nitko nije vratio. Supruga je obzirno predložila da odemo na Varaždinsko groblje. Vrijeme je bilo lijepo, meni popustila vrtoglavica pa sam se odvažio voziti i odosmo u Varaždin.
Nakon obavljenog posla tipičnog za prvi posjet grobu nakon Svih svetih, odlučismo malo prošvrljati gradom, tek toliko da vidimo da li je bolje uređen za Advent od Čakovca. Nismo našli velike razlike, mali seoski vašar.
Vrijeme je brzo prolazilo, čak i sat (12.30) kad redovno ručamo, a supruga još nije smislila što bi na 'brzake' mogla spremiti kad dođemo doma. Odnekud zamiriše na ćevape i ona predloži da ih kupimo i ponesemo kući (ne voli jesti u restoranima), skuhati će paradajzovu juhu pa će ručak biti začas gotov.
Nažalost, ili je ona toliko željele ćevape da im je osjetila miris iako ih nije bilo u blizini, ili pak je miris dolazio iz nekog privatnog stana, ne znam, no ostadosmo bez njih.
„E, da smo sad u Samoboru, ne bi bilo problema“, kažem ja, a nama nije preostalo ništa drugo nego krenuti kući sve razmišljajući što ćemo jesti. Prošli smo Dućanskom ulicom i navratili u restoran u kojeg vodi čuveni varaždinski kuhar Damir Crleni.
(Ovo su čuveni Varaždinski klipići)
„Ne, nemamo jela s roštilja“, odgovori konobarica na naš upit imaju li ćevapčiće.
Na šanku ugledasmo pogačice od čvaraka, učinile su nam se dobrim, pa kupismo šest komada.
„Dobro“, reče supruga „skuhat ću na brzake juhu, ima nešto žganci i dinstanog zelja pa ćemo to pojesti uz pogačice.“ Žganci i zelje ostadoše od jučerašnjeg ručka kojemu su 'temeljac' bile pečene krvavice.
Sjedosmo u auto i pravac kući. Moje moždane vijuge su i dalje radile.
„A da otvorimo jednu, dvije riblje konzerve, pa to dodamo žgancima? Zelje neka ti ostane za večeru“, upitah.
„Može“, ogovori supruga.
Sad kad smo odredili pravac djelovanja dalje je išlo sve lako.
I da ne duljim. Došli smo kući i dok je supruga ukuhala paradajz juhu, ja sam počeo spremati „eksperiment ala Semper contra“. Evo što se sve našlo za taj eksperiment u zdjeli:
-jedna kutija „EVA“ tunjevine s povrćem
-jedna kutija komadića tunjevine nedefiniranog brenda kojeg sam 'ukrao' starijem sinu u Samoboru
-jedna manja konzerva ukuhanog kukuruza
-šest malih kiselih krastavaca narezani na komadiće
-na komadiće narezani tvrdi Gauda sir (po želji)
-malo maslinova ulja
Sve sam dobro promiješao, stavio na tanjur uz žgance i dodao tri masline. Supruga je pridodala i malo cikle.
„Da bude i crvene boje“, rekla je kad sam spomenuo da ću slikati ručak i napisati o tome post.
Umjesto kruha poslužile su pogačice 'ala Crleni' (bile su izvrsne).
Juha je bila gotova, ulivena u tanjure, dodasmo dvije čaše sa logom Sarajevskog kiseljaka, svečanije zelene salvete i ručak za dušu njenog brata, mog šogora i za blagodat našim trbusima, bio je gotov.
Na kraju smo otvorili limenku piva, zalili ribe, „jer na ribu vodu pit još više žedan bit“ kaže poslovica, supruga je otišla pogledati 'kaj ima novega na teveu' a ja sjeo i 'nadrvio' ovaj post (dobro, prije sam oprao suđe, kaj ne?).
Post je objavljen 17.12.2017. u 16:34 sati.