Idemo, dakle, redom.
Koji je smisao pisanja bloga?
Kladim se da bi najčešći odgovor bio: "Uvijek sam želio/željela pisati, zahvaljujući internetu i blogu sada sam u mogućnosti realizirati svoj san i pokazati cijelom univerzumu svoj ogromni talent koji je dugo vremena kutrio u meni."
Postoji, pak, i ona druga skupina blogera, kojima blog dođe nešto kao boks vreća na kojoj mogu ispuhati svoje frustracije , otipkati sve ono što im pritišće nejaka pleća te pritiskom na "enter" svoju frustraciju poslati u virtualna bespuća, nadajući se da će tamo njihov tekstić doći do podjednakih paćenika, koje more iste sumnje, dvojbe i isti osjećaj besmisla.
Takva djela mogu imati izvjesnu dubinu, eleganciju i dovesti do propitkivanja vlastite egzistencije, a mogu biti pisana i u jednom kriku, dahu, ovisno o tome je li čaša puna do vrha ili je već počelo curiti sa strana.
Ajmo reći da ja spadam u ove druge. Što boksaju na blogu.
Lezi na krevet, udobno se smjesti, zatvori oči, i duboko udahni. Udah-izdah. Udah-izdah. Spremna? Kreni.
Mrzim svoj posao.
Da, već neko vrijeme sanjam isti san. Kako prolazim hodnikom poznate mi zgrade, pored svih tih čudnovatih kljunaša koji tamo rade i koji su nešto nalik hibridima čovjeka i guske, sređena, skockana, namirisana, friško frizirana. Odlazim pravo do kraja hodnika, ulazim u sobu Glavnoga, pristojno nakon što me tajnica najavila, i na njegovo "Izvolite?" nasmiješeno kažem "Dajem otkaz!". Zamišljam zapanjenu facu Glavnoga, ne zato što sam nezamjenjiva, jer nisam, nego zato što sa očitom nonšalancijom raskidam naš ugovorni odnos nadređenog i podređenog. Zatim se dižem, ljubazno ga pozdravljam, i za minut-dva sve što će od mene ostati u toj mrskoj zgradurini bit će tek mirisni trag Yves Saint Laurent "Opiuma" kojeg na sebe stavljam samo u specijalni prigodama.
Često sanjam taj san. Ali nemam petlje da ga realiziram u praksi.
Najlakše je reći da uvijek imaš izbor. Tome su osobito skloni mladi i zeleni, koji gutaju Coelha i koji blage veze nemaju kako stvarni život izgleda. Kao i svi oni gurui "think pink" filozofije, koji solidno zarađuju od toga što prodaju drugima muda pod bubrege.
No, u Hrvatistanu jedina koja važi je ona: "Možeš biti sretan jer imaš posao". Užasno, znam, ali tako je. Šuti i gutaj govna, jer ima onih kojima je gore, ti si barem plaćen za to da ih gutaš, dok drugi isto besplatno rade.
Znate što je najgore od svega? Što sam ja, jednom, zaista voljela ovaj posao koji radim. I svako se jutro budila sa osjećajem oduševljenja jer ću nečim doprinijeti društvu.
No, s vremenom je postajalo sve teže i teže trpjeti te lažne autoritete. Te ljude odvojene od stvarnosti u nekom patološkom svijetu svoje umišljene veličine. Sve te ulizice koje im iz dupeta vire, dok ti slobodnom rukom, koja još nije ušla u analni otvor nadređenog, pokušavaju zabiti nož u leđa. Jer si im konkurencija. Sav taj truli sustav u kojemu te, u piramidi napredovanja, preskaču odnekud pristigli "rodijaci" i "rod'ce" bez ikakvih ljudskih i stručnih kvalifikacija, dok ti stojiš ukopan ko' krava na grmljavini, ne možeš se pomaknuti ni lijevo ni desno. Sve te zakulisne igre, veze i vezice, svu tu ulizivačinu i pušačinu po kancelarijama, dvoličnost i podmuklost, niskost i pohlepnost, sve te široke osmjehe kroz koje proviruju račvasti jezici.
Moja se osobnost, sad to mogu otvoreno reći, bolno zgrčila u fetalni položaj i tako ostala do današnjeg dana onog trenutka kad sam shvatila da su likovi, od kojih smo se sprdali u vrijeme tinejdžerskog buntovništva, oni na koje sam orijentirana u svom profesionalnom životu.
Ima pisaca, filozofa, mislioca koji smatraju da je samo i isključivo samoubojstvo jedini čin istinske hrabrosti i, zapravo, jedini potez kojim čovjek zaista upravlja vlastitim životom, na samom njegovom kraju. Ja bih dodala da je i odluka da dadeš otkaz u istoj kategoriji.
A opet, od nečega se moraju platiti režije.
Post je objavljen 16.12.2017. u 18:35 sati.