Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lisbeth

Marketing

Zaštitarska (IV dio )

Što je utakmica Hajduk-Dinamo?
Spektakl, doživljaj? Ne, to je događaj visokog rizika. Za zaštitara to znači doći pet sati prije utakmice zbog nekih protokola. Svaki ulaz, 6 muških i jedna žena. Specijalci na stepenicama prema tribini. Oni su rješenje za sve pametne. Belin je ulaz K, od prvog do zadnjeg puta, najgori ulaz, jer je nekako najbliži cesti i sredini tribine.

„Za mene su utakmice najbolji dio, zaštitari ih baš i nisu voljeli, rizik je ogroman i uvijek bude budala. Na prvoj sam shvatila da što je veći pritisak, galama i rizik, ja bivam mirnija. Svi zvukovi postaju tiši, kao da ih upijem u sebe i daju mi nevjerojatnu sigurnost u sebe. Ja im nisam govorila, vikala, svađala se s njima, ja bih samo pokazala rukom i oni bi poslušali.


-Ono , Mišo đir?
-Ne zajebavaj ako hoćeš da ti pričam.

Već sam ti govorila, nitko ne zna tko si ni što si dok im ne pokažeš. Ja sam mršava, visoka ženska koja stane pred nabrijanu grdosiju koji hoće proći bez pregleda i pokažem rukom da se vrati. Šutke. Stojim ispred njega i gledam ga u oči. Pogled je moćno oružje. Frajer se vrati i dozvoli pregled, a ja mu se ljubazno zahvalim. Sljedeći put mi se nasmiješi na ulasku i nikad s njim više problema. Misliš li da će itko od onih koji su u redu iza njega pokušati proći bez pregleda? Neeee, alfa je stvoren.
Ženske su posebna priča. Njih ja pregledavam. Kako naiđe koja zgodnija, moji kolege stanu, gledaju kako je pregledavam i sline. Da je njima da to mogu… Moram ih podsjećat gdje su. Iz tog razloga, žene su bile pregledavane dva koraka od linije u kojoj su moji kolege pregledavali muške.
Jedno ljeto, naišla mi je zaista velika gospođa, sva znojna i valovita. Kad sam je vidjela pred vratima, klimnula sam onom koji se najviše palio, hajde, nju možeš pregledati…


-Stani, sve je to ok, i ti si stvarno sposobna žena, ali nekako mi se to čini malo pretjerano. Da baš ti od svih muških budeš ono, glavna.
-Nisam baš rođena s tim, i ja sam učila. Brzo sam pokupila cake koje pale. Nema toliko žena za pregledati, pa sam mogla promatrati kolege. Ovu tišinu sam pokupila od jednog iz pratnje. Bio je niži od mene, zguren u leđima, djelovao je rahitično, ali srce junaka. To je bila njegova caka-pokazao bi rukom, gledao uvis u čovjeka i čekao. I palilo je. Kad sam imala njega na ulazu nisam trebala brinuti, problem su bili dečki koji su nemarni i brzo izgube živce. To je nešto što ti ne treba u toj situaciji. Ja rješavam probleme, i dok je tako, sluša me se.
-Što je bilo s tom utakmicom?

Tad sam se prvi put uplašila za svoj život. Utakmica je bila kasno, zbog vrućina, a bilo ih je milion, tako se činilo, nepregledno more ljudi koji su baš svi odlučili ući u pet minuta prije početka. To je loša i stalna navika sjeverne tribine. Kad utakmica počne, svi krenu kao val na vrata u pokušaju da uđu što je prije moguće. To je preloman trenutak. Taj put nije bilo specijalaca iza nas na ulazu, već su stajali na stepenicama vani. Možda baš zbog toga, to je guranje taj put bilo jače i masa je pritisnula jednu ženu uz ogradu. Zbog težine ljudi, a možda i straha, onesvijestila se i ostala tako napola naslonjena na ogradu. Ljudi uopće nisu marili, samo su nastavili se gurati.

Pokušala sam otvoriti srednja vrata da dođem do nje, ali bilo je nemoguće. Na malim vratima bila je hrpetina ljudi, zapeta ramenom o rame u očajničkom pokušaju da se preguraju. Pokušala sam proći-ne, pokušala sam ih vratiti-ne. Nisu imali kamo nazad, bio je zid ljudi iza njih. Skočila sam na rukohvat i mahnula specijalcima. Kad su me ljudi vidjeli gore, stišali su se dovoljno da viknem-Nazad! Pregazit ćete čovjeka!
Ljudi su se počeli micati unazad dovoljno da mogu doći do žene. Bila je plava u licu, beživotno visjela u mojim rukama. Nisam imala mjesta ju poleći, nego podići i uz pomoć specijalca iznijeti izvan mase. Hitna je uvijek tu negdje i preuzeli su je, a ljudi su ostavili put da se vratim. Došla sam do vrata, još je bila tišina, okrenula sa prema njima i rekla-Jedan po jedan, bez guranja, inače zatvaram vrata.

Prošlo je sve kasnije bez problema, ulazili su poslušno kao školarci i žena je bila dobro.
Kad ljudi uđu, prođe šef i pokupi muške sa ulaza za teren. Ostane eventualno jedan. Ovaj put, taj jedan je bio gore na tribini pa ga šef nije vidio. Tako je ostao sa mnom, recimo.
Do poluvremena, pao je mrak. Wc je u podrumu u kojem nije bilo svjetla. Bio je totalan mrak, nikako se nisi mogao snaći. Nema vode, nema aparata za sokove kao na istočnoj i zapadnoj, nema ništa-a ne mogu van. Ako izađu, više se ne mogu vratiti. Prijavila sam stanje i tražila dozvolu da im dozvolim povratak, rekla da ću ih pregledati ponovno, ali predsjednik njihovog osiguranja odbija. Taj je nadrkani tupan obišao sve ulaze i izrecitirao nam pravila. Ponovila sam-Nema svjetla dolje, ne mogu do vode, vrućina je, to jednostavno nije humano.
-Nije me briga- rekao je,- ne može.
Rekla sam- Gospodine, jesu li ljudi na ovoj tribini za vas stoka?
On se okrenuo prema mom šefu i rekao -Ovo mi više ne dovodi na utakmice.
Ovo, pazi, rekao je: ovo.
I odsviralo je poluvrijeme, ljudi su jednako kako su dolazili, kao jedna masa krenuli prema meni. Ja sama dolje, iza mene zaključana vrata i stotine njih. Gledala sam ih kako se približavaju i mislila, ovo je kraj, polomit će me kao ljusku jajeta, ali stajala sam, s rukama na leđima i čekala.
Stotinu pitanja i stotinu odgovora-ne mogu. Možeš izaći ali ne i vratiti se. Probala sam, zaista jesam, evo, pokazala sam rukom, namjerno, taman je taj tupan stajao na vrh stepenica iza policije, on je zabranio. Dečki su me zaobišli, pomislih da će pokušati slomiti ogradu, umjesto toga, poredali su se duž ograde, okrenuti prema specijalcima i tom biseru, izvadili penise i pišali. Svih pedesetak koliko ih je stalo uz ogradu. Pomislih, jebote, ni u porniću nema jedna ženska i pedeset penisa.


-Čekaj, ti si to vidjela?
-Ne, nisam nijednom vidjela konkretno ništa. Vidjela sam i čula rezultate.
-Što je policija napravila?
-Ništa. Mislim da je jedan snimao. Ali ja sam se zato tako smijala, da me onaj tupan čuo. Skupio se i otišao. Dečki su završili i otišli a ja sam ostala usred velikog wc-a. Do tad, mislila sam da bi bilo seksi vidjeti pedesetak mladih, golih…, ali jebga…
-Iskreno,to ne bih nikome drugom povjerovala!
-A slušaj, to je tvoje pravo-slegla je ramenima i pripalila novu cigaretu.
-Ali ti si ipak još godine radila utakmice?
-Da, nisam radila samo one nebitne.
-A predsjednićić?
-Aaaa, on! Srela sam ga na sljedećoj utakmici. Prepoznao me.
Rekao je-ti si ona od prošli put?
-Tako je.
-Kako si nakon prošle utakmice opet tu?
-Eto, ovako kako me vidite, cijela, bez da mi fali dlaka na glavi. Unatoč tome što ste me VI stavili u ogroman sigurnosni rizik. A kako ste vi nakon prošle utakmice?
-Znaš šta-zapjenio se-ti nećeš više nigdje raditi kao zaštitar!
-Naravno da hoću, ja sam najbolji zaštitar ovdje. Da ste vi bili na mom mjestu prošlu utakmicu, razapeli bi vas na ovu ogradu. Možete biti sretni što jesam ovdje.
-On je tada bijesno odjurio, valjda mom šefu.
-Kako to da te nisu maknuli?
-Jer sam ja-pogledala me s jasnom tugom u očima, -imala šefa za kojeg se gine.


(posebni dodatak za Domenica
Tada je, slomljena tugom za izgubljenim, sretnim vremenima, izvadila šuriken i zabila ga u zid iznad moje glave. Rekla je neka ovdje zauvijek ostane kao uspomena na priču od pedeset, pardon, na priču o jednoj velikoj utakmici:)))




Post je objavljen 05.12.2017. u 20:47 sati.