Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lisbeth

Marketing

Zaštitarske priče

I dio

Nekad davno, kad je zaštitarski posao bio vrijedan, Bela je bila primljena nakon prvog razgovora. Ponosna na sebe kao nikada do tada. Taj je posao bio najbliže onom koji je oduvijek htjela-policija.
Kažu da policijskom poslu teže ljudi nesređene prošlosti, ostavljeni, odbačeni, nepravedno kažnjavani i zlostavljani, i sve one loše stvari koje se ljudima u mladosti dogode, a ne bi se trebale događati. Autoritet tog posla daje im osjećaj nadmoći nad drugima, ono što nikada nisu imali, ali i osjećaj nadmoći nad prošlošću.
Možda je to razlog zašto ona nikada nije prošla u uži izbor, jer su njezin intelekt i fizička sposobnost oduvijek bili na visokom nivou. Zaštitarstvo je tada imalo autoritet i ona je morala priznati sebi da su te psiho fore o kojima je davno prije slušala, bile istinite.

Kad je prvi put obukla uniformu, namjestila opasač i u futrolu stavila češku zbrojevku koju je dužila, osjećala se kao superjunak. Njezine sve sposobnosti su postale naglašene i kao da se njezino šesto čulo probudilo, osjećala je i primjećivala sve. Poput malog kompjutora spremala je podatke na pravo mjesto, daleko prije nego bi netko uopće došao do nekog zaključka. Biti zaštitar nije bio njezin posao, već način života.
Nije se nikada za vrijeme njezinog rada dogodio ni najmanji nered. Njezina karizma bila je opipljiva; izgledala bi kao da ne mari za ništa što se događa oko nje, ali ako bi svratio pogled na nju-čula je sve, vidjela sve, i našla bi se u blizini nekog problematičnog lika i prije nego što bi on uspio biti problem. Poput psa svetog Huberta, nanjušila bi ih.

Bila je savršena u tom poslu, bilo je to, rekla mi je prije puno godina, njezino najsretnije vrijeme. I onda je to vrijeme prošlo. Kriza ga je svela na mizerne plaće, a s tim i na loš kadar. Biti zaštitar postalo je zanimanje na koje se danas gleda s podsmjehom. Kad više nije mogla živjeti od tog posla, otišla je, ostala su samo sjećanja, a ona joj se vraćaju kao starim ljudima sjećanje na vojsku. S vremena na vrijeme, pričala bi mi svoje dogodovštine, a ja sam je voljela slušati. Ljudi vole pričati, a ja volim slušati.

„Jednom, kad sam tek počela raditi, negdje u ovo vrijeme pred Božić,dobila sam smjenu čuvanja jednog prostora, zaostalog od vojske, u propadanju. Moj je posao biti sprječavanje daljnjeg uništavanja tih objekata. Što je bilo najsmješnije od tih krađa- parketi. Došlo bi njih dvoje- troje, donijelo par piva, sakrili se u neku sobu izvan pogleda iz čuvarskog mjesta i polako skidali parket. Kad su čuli da je došla ženska, prestali su se skrivati, pa su počeli usred dana polako skidati , a noću samo utovarili. Kolege su rekli-ne možemo ih uloviti.

Jedno jutro, pri obilasku, čula sam ih, sva hrabra ušla u zgradu, na drugi kat, niz dugi hodnik, napuštenog i izoliranog objekta, nenaoružana i ušetala u sobu ko' general- Dakle, dečki, radi se?-rekla sam. Bila su dvojica, sjedili na podu i pedantno skidali parket i slagali na hrpe. Primijetila sam na njima da sam u prednosti, da se boje i onda začula korake iza sebe. Ušla sam u prostoriju bez da provjerim ispravno i ostavim sebi prostor za bijeg. Znala sam da sam najebala. Okrenula sam se lagano i hladnokrvno, koliko sam mogla, pogledala trećeg lika. Samo sam gledala u njega, poput zmije, očekivala prvi potez. On je prošao pored mene i približio se njima. Zaključila sam da sam se sjebala pošteno i da mi nema druge nego da okrenem ploču.
-Hajde da čujem vas, što ćemo napraviti?-glas mi je bio blaži. Jedan od njih, stariji, rekao je-Pusti nas, ne radimo mi to što smo lopovi, nego moramo. Ovo će se ionako srušiti, skupa s tim parketom, a mi živimo ovdje u barakama-pokazao je rukom u neodređenom smjeru-na zemlji gotovo. I nemamo od čega kupiti. Evo on, pokazao je na čudnog mršavog pogrbljenog lika što je izbjegavao gledati u mene, evo, on ti je bio ovdje u vojski, i u ratu, a vidi sad. Misliš da njega nije sramota, je. Ali državu bi trebalo biti više. I znaš, ja ne bi imao ništa protiv da me prijaviš, pa da me smjeste u zatvor, imao bi tri obroka i topli krevet, ali neće, samo će mi kazne pisati, pa će mi djeca naslijediti dugove.-

Rekla sam-Ovako ćemo dečki, idite sad. I nemojte mi to raditi preko dana. Nemojte vrijeđati mene i moj posao. Nemojte raditi drugu štetu, nemojte mi dovoditi nekog još sa sobom. Recimo da je istina što ste rekli: ako je, nećete mi skinuti cijelu zgradu, skinut ćete sobu -dvi za sebe. I to je to. Inače ću vas prijaviti i pripisati vam štetu cijele zgrade. I zapamtite, ja nisam moji kolege, ja ću vas sigurno uloviti. Ugodan dan, dečki.-rekla sam i otišla.“


-Nije ti to baš bilo zaštitarski-rekla sam.
-Ne, nije, to je bio moj bijeg. Da su me zatukli tamo i ostavili, zaključali ta vrata, znaš li kad bi me netko pronašao? Kad bi počela zaudarati. Ostavila sam ih u mišljenju da sam, eto, postupila ljudski, i planirala ih prijaviti sljedeći put.
-Pa jesi li?
-Ne. Nikada ih više nisam vidjela. Vidjela jesam da parket nestaje i stao je na pola druge sobe. Izgleda da su govorili istinu, uzimali su za sebe.
-Jel ti bilo žao poslije?
-Da znaš, da je. Sjetim se često onog pognutog, mršavog vojnika, vjerojatno je stvarno bio vojnik. Zaboli me duša od te misli da je iz rata došao doma da bi krao parket da ima što na pod staviti…..
-Ali ipak, krali su.
-Jesu, to je sve što je ukradeno za moje vrijeme. Mojim kolegama su za dva dana odnijeli cijelu kotlovnicu. Uvezli se kamionom, ispilili, utovarili i odvezli.
-Pa jel netko nastradao?
-Je, ali o tome ćemo drugi put....



Post je objavljen 03.12.2017. u 23:35 sati.