Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

Marketing

Otkada znam za sebe, navijam za Pjesnike iz Kranjčevićeve. Nema tu pomoći, djed me odveo na Famos 1973. i tu sam se zarazio; nisam pitao ni tko ni kako ni zašto; taj sam osjećaj vidio poslije samo kod Hornbya: odvedu te na tribinu, ugledaš neke tamo svoje Topnike i gotovo je. Nogomet je jedna sporedna, banalna, prizemna i trivijalna stvar, bez daljnjeg. Ali moram ovo napisati, jer nogomet je u mom životu dao nemali broj trenutaka ne samo radosti nego i osjećaja uzvišenosti u porazu, pa i trenutaka u kojim sam uviđao plemenitost i velikodušnost ljudi. Pri tome u manjem broju slučajeva mislim na trofeje, medalje, uspjehe i euforije; ono što gradi svakodnevicu u veće broju slučajeva su porazi, potonuća, tmine i neizvjesnosti. A biti snažan u takvim trenucima, to nije mala stvar.

Da, da; današnji nogomet je tek goli posao, i klubovi propadaju jer su uprave nesposobne voditi ih; i tako to mora biti kada je nešto izabrano, legitimno i transparentno, kako se to danas voli reći i napisati – pa neka i bude; a nekakav prašnjavi, stari i zaboravljeni koncept u kojem bi neki grad morao imati svoj klub i svog mezimca, to više ne postoji osim u usijanim glavama nas par sanjara; to su sve puste i maglene tlapnje i izmišljotine za koje nitko više ne želi dati ni prebijene pare, a prvi su tu igrači kojima se živo fućka za bilo što osim love.

Ali, to sve svakako je razlog da želim i ovdje objaviti nešto što se tiče Zagreba i propasti kluba koja je gotovo pa neminovna.

Ne možemo ništa učiniti, a znamo da niti ljudi koji bi bili voljni i sposobni nešto učiniti pa makar i za nikakve pare, ne mogu jer neće biti pušteni ni blizu. Zapravo, kako se paranoja širi našim društvom, već par godina pokatkad uviđam i sam da sve to ne može biti slučajno i da je stvarno konačni cilj zavjere prodaja atraktivnog terena i gradnja nekog shopping citya, a klub neka utrne ili neka životari ako baš mora.

Zavjera, da - zavjera, kao što je u legendarnome Blek Steni naslov epizode znao biti "Zavera ćutanja"; tako i sada nitko ništa ne poduzima niti smije poduzeti; svi šute, a Bostonske čajanke ili najmanjeg znaka otpora niti na vidiku. ako si ispao iz prve u treću ligu, treba li boljeg argumenta za nesposobnost? Pa onda, ako ga se ne prihvati, kako je jedan Dražan Jerković napravio 1982., onda ne znam što bi ostanak i propast bili nego… namjera?

Argument za postojanje kluba nije zapravo neka slavna prošlost, jer primjerice mom klincu kao argument da bi navijao za Cibonu ne može danas biti činjenica da je prije trideset godina neki tamo Dražen igrao kao u transu. Ali argument za uzbunu mora biti činjenica da je klub srušen namjerno ili barem krajnjim nemarom. Za skupštinu se odavna nije čulo, nitko ne kontrolira poslovanje, a najmanje grad koji je sve u ruke predao jednom čovjeku; igrači odlaze jer ih se ne plaća i na kraju igraju djeca koja su ove jeseni ubačena u vatru i blato treće lige ravno iz juniora i jedan jedini vitez koji im čuva leđa pred golom i dirigira tim čudnim orkestrom što baulja, vitez Jura.

Pri tome, često ponavljam, uopće nije važno to što smo nekada bili prvi ili što je, ne znam, nakon Vidukinog gola petom u kupu 97 odigrano valjda najbolje poluvrijeme s igračem manje u povijesti kluba, nego je važno imati društvenu tvorevinu u kojoj postoje budućnost i vizija (jer, nije li to zapravo svrha svake društvene tvorevine); u kojem je propulzivnost kadra temeljena na sposobnosti - ne samo moguća nego i poželjna kao način postojanja, kako je i bilo u godinama prije toga. Jer kad smo primjerice u ranim osamdesetima prošlog stoljeća ispali u trećeligaški rang, nikome ni na kraj pameti nije bilo to da bi se klub ugasio, već je odmah istog ljeta krenula borba sposobnih i voljnih za povratak koja je trajala nevjerojatnih sedam godina, ali je iz današnje perspektive bila gotovo pa mitska; toliko da čovjek unatoč tih svih silnih gubitaka i poraza poželi optutovati u vremenu i stati na istok zaslijepljen kasnim popodnevnim suncem nad uspavanom Trešnjevkom, u času kada Komorski i Putanec objašnjavaju Deleviću što je sve propustio suditi protiv Bačke Palanke ili kada pobjedom nad Zadrom 3:0 ulazimo u drugu ligu ili kada Napredak iz Kruševca u vruće ljeto devedeseto pobjeđuje 0:1, ili kad Vulićev projektil na Dan državnosti prolazi ispod Žitnjaka… Još tada znali smo da je taj klub samo prikaza, jer kako ćeš biti prvak kada cijela svečana loža skače na gostujući pogodak… ali kome je to bilo važno; nikada taj klub i nije bio predviđen za to da bude prvak i najbolji; lijepo ga je još pokojni Tenžera okrstio kao Hamleta u bijelom. Ono što pak nabrojane trenutke razlikuje od ovih sada jest to da smo tada znali kako i koliko srčano će se već u slijedećem kolu ginuti za bodove, pa ako trenutno stanje i nije bajno, naći će se već neki tamo brkati Ilija koji će tek stasale drčne klince posjesti na klupu protiv Osijeka u prvom poluvremenu jedne kišne i hladne ožujske nedjelje, da tamo grizu nokte i kao pušteni s lanca uđu u nastavku obaviti posao. IIi, još jedno sjećanje: bilo je kasno ljeto 2013., na klupi je još sjedio Lokica bez Mede, tek smo počeli put po trnju druge lige, gostuje Cibalia i lagano se gubi, čuje se podrška gostima sa istoka, psuješ u sebi to da smo svi prefini i nikad u ovoj ulici nije bilo ni grama domaćinskog pritiska; na rubu zapada deset kakti domaćih navijača koji su u međuvremenu nestali - povremeno nešto viče, a onda odjednom, sa dna tribine, krene Bes Abdurahimi u natikačama i bermudama sa mobom u ruci prema loži, preskače redove, mora proći po mome redu i ja mu se izmaknem u stranu da prođe, a dečko pristojno veli - "hvala"!

Pazi, on, Bes, zvijezda momčadi protekle sezone, odlazi u Izrael ili Belgiju, pljušte ponude i transferi u desetinama tisuća eura, sutra je subota i zadnji dan prijelaznog roka, predsjednik pjeva na mob iz lože, a Bes ima toliko pristojnosti, kućnog odgoja i reda da jednom luzeru u kariranoj košulji sa zabrinutim pogledom prema semaforu kao što sam ja veli "hvala" kad mu se izmakne na tribini... eto, to je bio Zagreb kojeg više nema, ili se sakrio negdje duboko, u tami, u paučini Dragaševe kuglane i birtije, tamo gdje ono sunce nikada ne dopre od visokih Agrokorovih i drugih tornjeva po nekom izgubljenom i dalekom gradu u kojem si odrastao, nego moraš protrljati oči i dobro se zagledati da bi vidio to što te zanima, ako toga još uopće negdje i ima.

I najtragičnije od svega, kada ovih godina odem jednom ili dvaput godišnje na taj maskenbal i vidim ovu dječicu u bijelim majicama sa crvenim grbom, ne mogu reći da je taj osjećaj u igri i na tribini potpuno nestao, ali se zakukuljio, odrvenio, zatomio toliko da se svjetlo na kraju tunela ne vidi. Pa mi fali onaj dedek sa štokrlom sa dna istoka koji je iz žablje perspektive dok smo tukli Orijent a gubili od Šparte iz Belog Manastira ili Mladosti iz Petrinje znao duboko izdahnuti i reći da bu ih na kraju vrag odnesel.

I onda se, ne znam ni sam kako i zašto, tješim da je i ovakvo životarenje bolje od situacije u kojoj imaš samo sjećanja. Ovako si živi mrtvac, a onako si duh.

Post je objavljen 19.11.2017. u 12:20 sati.