Marketing
32 A, ULJE MUDRIH DJEVICA, Mt 25, 1-13 (Palma, 10. studenog 2002.)
Evanđelje poručuje: ne budi lud! Već mudar – i nosi sa sobom ulje. Govori o elementarnom kvocijentu inteligencije bez kojeg ništa od kršćanskog života. Živi nadajući se najboljem, a budi spreman na najgore. Ludost je entuzjazam bez pokrića; lakomisleno i neodgovorno pouzdanje u Božju providnost. Bog nam je dao pamet da se njome služimo, i odlučujemo o vlastitoj sudbini. On nikog ne osuđuje, već samo ratificira naše odluke. Stoga, živi pažljivo svaki trenutak. Procjenjuj što je doista bitno. Živi budno. Čovjek kad se probudi iz nesvijesti, obično upita: Koliko je sati? I, gdje sam? Živjeti budno znači orijentirati se u vremenu i prostoru. Odgovorno postupati u sadašnjosti da te ne snađu fatalna iznenađenja u budućnosti. Da te ne bi pitala starost gdje ti je bila mladost? Odnosno, budućnost – gdje ti je bila sadašnjost? Od svih žalosnih riječi, najžalosnija je: «moglo je biti.» Postoje trenuci kad samo ostaje: «Sad je kasno da se kajem, nima natrag s oveg puta…»
Ovo o ludim djevicama slika je dublje poruke. Svjetiljka je vjera, a ulje djelotvorna ljubav. Ludost ludih djevica je u tom što su držale tešku zapovijed čistoće duše i tijela. Nikakvim grijehom putenosti se nisu okaljale. A istovremeno su zaboravile držati onu lakšu, ali mnogo važniju zapovijed: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljubav je ona koja obasjava put Zaručniku. Dan proživljen bez nje izgubljen je dan. Život proživljen bez nje izgubljen je život. Život nam nitko ne može posuditi. Nitko umjesto nas ne može Bogu pohrliti ususret s upaljenom svjetiljkom. Stoga: «Tražite Boga dok se može naći» (Iz 55,6)
Zacijelo se sjećate priče o mravu i cvrčku. Dok je mrav čitavo ljeto skupljao hranu za zimu, cvrčak je svirao. Kad je došla zima, cvrčak skapavajući od gladi dođe mravu. A ovaj će mu: «Čitavo si ljeto svirao – sada pleši!» To je ono iz evanđelja: «vrata se zatvoriše».
Ipak, Bog svakom daje priliku da se opameti. Povjerit ću vam jednu svoju ludost, odnosno lekciju koju mi je Bog dao. Nedavno sam se zaputio osobnim autom na Dinaru. Strmim makadamskim putem, razrovanim, djelomično gotovo neprohodnim. I tako do vrha. Prekrasna priroda, jele i bukve okolo. Nigdje nikoga. A onda… Upali se crvena lampica – ostao sam bez ulja! Bez ulja na tisuću sedamsto metara visine. U netaknutoj prirodi. Strava… Bez signala na mobitelu. Našao sam se u situaciji savršenog ludog djevca. Vrteći se oko auta ne znajući što misliti, kako se uopće osjećati? Ugledam – nevjerojatno: pod prvim stablom kanta s uljem. Pogledam bolje: s motornim uljem, i to upravo one oznake kojeg inače koristim za auto. Bože… Je li ovo stvarnost ili nebo? Sa strahopoštovanjem uspem ulje u motor, i kao svetu stvar odložim kantu natrag pod stablo. (Valjda ostala nekom drvosječi?) Lekcija nije mogla biti bolja nego je: bez rezervnog ulja nikad ne put. Od tad uz vreću za spavanje, u prtljažniku je i kanta ulja. Pametan čovjek sve svoje sa sobom nosi.
Post je objavljen 12.11.2017. u 10:00 sati.