Marketing
31A, HVALJEN ISUS FARIZEJI, Mt 23,1-12 (Palma, 3. studenog 2002.)
Gotovo svake nedjelje o tim farizejima. Pa tko su oni? Tko bi bio taj među nama ovdje okupljenima? Tko ako ne svećenik. Ali nemojte žuriti s odgovorom, jer možda preskočite sami sebe. Tko to može reći da mu je život posve u skladu s idealima? Kome su to djela sasvim u skladu s vjerom? Mi «službeni» farizeji, tek smo eksponiraniji, na pozornici smo – i sve nam se lako uočava. Ja jesam farizej – i s pravom možete reći lako meni pričati kad me čeka svečan nedjeljni ručak, a vas hrana apstraktnog okusa iz studentske menze – i to ako imate bonova. Ja jesam farizej – jer pozivam vas na ljubav i milosrđe prema svima, a sam se grizem sa svojim ukućanima. I tako dalje, da ne bih prešao granicu pristojnosti.
Biti farizej, dragi moji, nije nešto što se rado odabire, već što nam se nameće. To je križ da veći ne može biti. Začarana igra u koju nas gurate vi koji nam dajete na znanje da ćete se smjesta sablazniti ako u nama prepoznate obične ljude od krvi i mesa. Gurate nas u svoju zamišljenu sliku o svećeniku. Razapinjete u svoje projekcije. A mi, iz uviđavnosti prema vama, da vas ne bi razočarali otkrivajući vam da nemamo krila ni aureolu – što nam drugo preostaje već sakrivati se, i pred vama se pokazati onakvi kakve nas zamišljate.
Ježim se od onih koji mi pristupaju kao kineskoj vazi. Svojim poštovanjem i divljenjem čovjeka tjeraju da se osjeća kao Svevišnji. Ježim se, jer takve ne zanimam ja, već njihova slika o meni. Fućka mi se za njihovo poštovanje, kad od njih nikakvo razumijevanje ne mogu očekivati, nikakvu bratsku ljubav i podršku. Ježim se od obožavalaca. Oni me tjeraju da budem farizej.
No, na još nešto bih ukazao. Farizeje vam stvara i institucija. Ona je otrov za svaku karizmu – ali na žalost i jedini način da se karizma sačuva. Karizma, ukoliko se ne bi institucionalizirala brzo bi nestala. Evanđeoski duh da nije predan instituciji Crkve, nestao bi s prvim kršćanima. Institucija je memorija: tradicije, običaja, doktrine… I to je njena prednost. A njen nedostatak je što nema sluha za životnost karizme i za pojedince kojima predaje karizmu. Nadalje, institucija je u trajnoj napasti iskoristiti karizmu kao ideološku obranu same sebe. Ta začarana tenzija između karizme i institucije plodno je tlo za farizejštinu. Svećenik, s jedne strane običan i slobodan čovjek, a s druge službenik crkve – razapet je između posluha intuiciji i posluha instituciji. S koje god strane pogledaš, možeš uočiti dvoličnost. Naprosto, zvanje mu je biti farizej.
Koliko god izgleda nebitno, ipak neobično je da unatoč riječima evanđelja: «Ne nazivajte nikoga Rabbi, niti oče», koje crkva stoljećima meditira – u istoj crkvi imamo «očeve, velečasne, prečasne, preuzvišene, uzorite, superiore…» Kome to treba? Sanjam o danu kad će nekim karizmatskim dekretom brata Petra to biti zabranjeno. Ali ne tek formalno. Jer ima novovjeraca koji se međusobno braćom nazivaju, pa i svog vođu – a ipak mu na koljenima pužu i ljube noge.
Farizejštini se jedino na kraj staje iskrenošću, svatko priznajući da je i on taj. Ne dijeleći ljude na kukolj i pšenicu, u svijesti međusobnog bratstva držeći jedni druge većima od sebe. Sjećate se priče «Alisa u zemlji čudesa» i njenog susreta s gljivom? Okusila ju je s jedne strane i čudom postajala sve manja, a oko nje sve veličanstvenije i čudesnije. Okusi i s druge strane, i počne bivati sve veća, a svijet sve manji, jadniji i mizerniji. Definitivno, prva strana joj se više dopala. Svijet promatran iz perspektive malenosti prepun je čudesa. Priča je to o nama koji se čitav život vrtimo oko te gljive. Oko oholosti i poniznosti.
U Beču gdje obitelj Hasburgovaca ima svoju grobnu crkvu, bio je običaj kad car umre – pogrebna povorka bi krenula prema crkvi, na ulazu vođa povorke bi pokucao, a svećenik upitao: «Tko želi unutra?» Odgovor bi bio: «Njegovo apostolsko veličanstvo, car!» «Ne poznajem ga!», odgovorio bi svećenik. Slijedilo bi ponovno kucanje, a na isti upit odgovor: «Dolazi najuzvišeniji car!» «Ne poznajem ga!», svećenik bi ponovno rekao. I konačno, nakon trećeg kucanja, i upita: «Tko želi unutra?» uslijedio bi odgovor: «Dolazi siromašni grešnik, tvoj brat», nakon čega su mogli ući. To je gola istina o svakom čovjeku. Samo kao takvi stajemo pred lice Božje.
Post je objavljen 05.11.2017. u 12:18 sati.