Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ljubavjejednostavnoljubav

Marketing

Korijeni


Bili smo djeca. Igrali smo se i maštali.
Kada imate puno bratića i sestrični, onda imate i one koji su vam draži. Nas troje, sestrična , bratić i ja, bili smo nerazdvojni svako ljeto. Imali smo naše knjige, naš svijet. Ostali su nam se smijali. Tri knjiška moljca su nas zvali.
Na večer , pod zvjezdanim nebom, sjedili smo na vrh brijega , ispod tri hrasta ,gledajući zvijezde i sazvježđa maštali, planirali, željeli.
Nekada davno, dogovorili smo se kako ćemo uvijek zajedno biti. Ako nas život i na kraj svijeta odnese obećali smo, kako se nećemo zaboraviti.
Baka nas je često upozoravala da trebamo paziti što želimo, te kako nikad ne smijemo zaboraviti ono što sada obećamo.

Razbacao nas je život na sve strane svijeta . Pisma su na početku sporo putovala....ali su stizala. Onda smo se nekako udaljili. Pisma su bila sve rjeđa . Na kraju su prestala stizati.
Promijenile su se adrese, prezimena, države, gradovi, brojevi telefona......

Istina ili opravdanja, za davno data obećanja?
****
Trebamo li brojati godine?

Da se mene pita sigurno ih nebi brojali. Ne zbog mojih godina, nego zato što mislim da godine nisu važne. Ako ih već moramo brojati ,onda ih brojimo do osamnaeste. Do one čarobne i dugo iščekivane godine u kojoj stječemo(barem tako kažu) samostalnost, sami donosimo svoje odluke i sami postajemo odgovorni za svoje postupke.
Ovih dana poželjela sam, kako bi bilo lijepo imati još koju godinu od osamnaest manje. Onu godinu, dok još nismo odgovorni za svoje postupke....

-Halo srećo. Sjećaš li se tko te tako zvao? Koliko je godina prošlo?
Sjećala sam se. Kako se nebih sjećala. Od tada pa do danas prošle su godine. Skoro pa jedan cijeli život.
Tužna istina.

Dugo smo razgovarale. Smijale se i plakale. Mnoga poglavlja u knjigama smo zatvorile. Bez zajedničkih uspomena. Ostala su nam sjećanja i vrijeme koje je pred nama . Za nova , zajednička druženja.
Dogovorile smo se za veliko okupljanje svih nas na velikom brijegu u lipnju.
Nema više naših dragih. Nema ni tri hrasta. Ali ima nešto duboko u nama....

Korijeni

Jabuku iščupaše
daleko je odnesoše i presadiše...
Jabuka korijene u zemlju pusti
i zazeleni...
Grane joj nabujaše
mladice propupaše
plodovi sazreše....

Baš nikada
nitko
slutiti nije mogao
da je nekada davno
da je negdje daleko
iz najljepšeg voćnjaka na svijetu
jabuka iščupana
daleko presađena
plodove sočne dala...

Možete me odnijeti daleko
možete me presaditi duboko...
Korijeni moji sada su čvrsti
mladice moje u punom su cvatu
voćnjak moj
sada je ovdje...

Samo ponekad
dok mjesec nad krošnjom se kupa
jabuka osjeti čežnju
vidjeti barem još jednom
voćnjak stari
gdje ostadoše korijeni njeni....

Možete me odnijeti daleko
možete me posaditi duboko...
Korijeni moji i dalje žive
u voćnjaku starom
najljepšem na svijetu....
(iz naše zajedničke zbirke)

Mogu nas dijeliti daljine... Može protjecati vrijeme....
Ništa ne može izbrisati korijene... i uspomene.
U voćnjaku starom posadit ćemo jabuku
nek pusti korijenje...


Post je objavljen 05.11.2017. u 00:11 sati.