Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/luki2

Marketing

Još....knjiga

I danas sam bila u knjižnici. I uspjela izvući bilješke iz jedne knjige....Umorna, ali zadovoljna..:)))) Dijelim sa vama (kao i uvijek):

Guillermo O Donnell i Philippe C. Schmitter:
„Tranzicija iz autoritarne vladavine“ (1986.)
(Centar za politološka istraživanja, Zagreb, 2006)

Podnaslov: Provizorni zaključci o neizvjesnim demokracijama
Kada govorimo o tranziciji, ne govorimo samo o pukoj formalnoj jednakosti mogućnosti, nego i o postizanju stvarne ravnopravnosti u koristima. Donnell i Schmitter tu „drugu“, pravu tranziciju nazivaju još i „socijalizacijom“. Cilj je sve pretvoriti u građane – aktere s jednakim pravima i obavezama da odlučuju kako će institucije djelovati. Drugi proces, koji se katkad povezuje s terminom „gospodarska demokracija“, odnosi se na pružanje jednakih koristi od dobara i usluga koje je stvorilo društvo, kao što su bogatstvo, prihod obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, informacije, slobodno vrijeme, pa čak i samostalnost, ugled, poštovanje i samoizgradnja.
Akteri starog autokratskog režima dijele se na tvrdolinijaše i mekolinijaše. Tvrdolinijaši se opiru liberalizaciji, a mekolinijaši podupiru liberalizaciju i demokratizaciju.
1. „Zaštitnička demokracija“ – liberalizirani autoritarizam
2. Ograničena demokracija

a) Kao što naglašavaju Schmitter, Laurence Whitehead i ostali, najčešći kontekst u kojem je u posljednjim desetljećima započela tranzicija iz autoritarne vladavine bio je vojni poraz u nekom međunarodnom sukobu, ili okupacija od strane sile koja je i sama bila politička demokracija.
(primjeri: Argentina – Faklandski otoci; Grčka – Cipar).
U drugim slučajevima, razlozi za započinjanje tranzicije uglavnom se mogu naći u domaćim, unutarnjim čimbenicima.
Političke se demokracije uglavnom svrgavaju zavjerama koje uključuju vrlo malo aktera. Liberalizacija i kasnija demokratizacija autoritarnih režima mogu imati zavjereničku crtu, ali je njihova ključna sastavnica mobiliziranje i organiziranje velikog broja pojedinaca, što smanjuje ulogu vanjskih čimbenika.
Ako su autoritarni režimi bili neuspješni, protivnici su bili potaknuti na djelovanje, jer je neuspjeh bio tako očit.
Nasuprot tomu, autoritarni režimi koji su bili relativno uspješni, te su stoga naišli na manje aktivnu i manje agresivnu opoziciju , s većim su se stupnjem samopouzdanja odlučili za tranziciju. U nadi da će moći okupiti laganu većinu, nastojali su postići izborno odobrenje i narodnu legitimaciju za ono što je oduvijek bilo najosjetljiviji problem unutarnjeg upravljanja, a to je nasljeđivanje najvišeg ureda izvršne vlasti. Očekivali su, nadalje, da će zaraditi lijepi bonus u očima međunarodnog javnog mijenja slijedeći svoje izvorne tvrdnje da će pripremiti zemlju za povratak demokracije.
b. Važnost predautoritarnog nasljeđa
U trenutku kada je odabrana liberalizacija – koji god bio razlog i kakav god bio stupanj kontrole nad njom, javlja se jedan čimbenik koji poput Damoklova mača visi nad mogućim ishodom. To je strah od državnoga udara koji ne samo da bi prekinuo tranziciju, već bi i nametnuo povratak k jednom čak strožem i represivnijem načinu vladanja. (tzv. strah od sadašnjosti)
c)Sređivanje starih računa (bez uznemiravanja sadašnje tranzicije)
Problem bavljenja represivnim djelima počinjenima tijekom autoritarnog režima – da li su oružane snage imale ulogu u represiji – važno pitanje!!!!!
Politika blagosti činila bi se najodrživijom i najmanje opasnom za demokratizaciju ondje gdje je represija u početku bila manje brutalna i ekstenzivna ili ondje gdje se davno dogodila. (lustracija – Slovačka – da, Hrvatska – ne)
Gdje i kada je lakše zakopati prošlost? Ondje i onda kada je manje važno to učiniti. I obratno, ondje gdje ti „stari računi“ imaju veću važnost i novije korijene i gdje uključuju širi spektar osoba, puno je teže i opasnije pokušati ih naplatiti. Sjećanja su intenzivnija; žrtve (ili preživjeli među njima) i mučitelji još su uvijek prisutni.
Unatoč ogromnim rizicima koje ona predstavlja, „najmanje loša“ strategija u takvim ekstremnim slučajevima bila bi skupiti političku i osobnu hrabrost za osuđivanje onih optuženih za teška kršenja ljudskih prava pod prethodnim režimom. To zahtijeva primjereni pravni proces koji u potpunosti jamči prava branjenika. I na kraju treba naglasiti: niti u jednom slučaju vojska nije intervenirala bez bitne i aktivne civilne potpore. Primjer: bivša Jugoslavija, bivši SSSR. (unatoč tome što je vojska bila visoko profesionalizirana!)
Zaključivanje sporazuma
Sporazum se može definirati kao izričit, ali ne uvijek i javno objašnjen ili opravdan dogovor između nekolicine autora koji nastoje definirati (ili bolje rečeno, redefinirati) pravila koja određuju obnašanje vlasti na osnovu uzajamnih jamstava za „vitalne interese“ onih koji dolaze na vlast. (kompromisi).
Ironično, takvi moderni sporazumi pokreću politički poredak prema demokraciji s pomoću nedemokratskih sredstava.
Sporazumi su primjer onoga što je istaknuo Dankwart Rustow , u svom članku u kojem tvrdi da demokratizacija napreduje tako što kolektivni akteri ulaze u manje-više trajne kompromise. Niti jedna društvena ili politička skupina nije dovoljno dominantna da bi nametnula svoj „idealni plan“, te se obično javlja 2drugo najbolje“ rješenje koje nijedan od aktera nije htio niti se s njim u potpunosti identificirao, ali s kojim se svi mogu složiti i u kojemu mogu sudjelovati.
Sporazumi nisu uvijek vjerojatni ili mogući, no poželjni su ondje gdje su svojstvo tranzicije- odnosno, gdje povećavaju vjerojatnost da će taj proces dovesti do održive političke demokracije.
Konceptualizirati tranziciju možemo uključivanjem niza elemenata: npr. vojnog, političkog, ekonomskog.
Vojska – sporazum o izuzeću (neće se tražiti sankcije za „ekcese“ počinjene pod paskom autoritarnog režima), ukoliko vojska ne pribjegne razdoru ili nasilju (ukoliko je vojska umjereni protivnik) – liberalizirana diktatura (liberalizacija – prvi stupanj prema demokratizaciji!); vojska ima ulogu držati svoje bivše tvrdolinijaške saveznike podalje od glavne igre
Politika – raspodjela predstavničkih položaja; vodi prema raspisivanju prvih višestranačkih i slobodnih izbora (nakon autoritarnog režima)
Ekonomija – autoritarni režimi iza sebe ostavljaju uglavnom teško gospodarsko nasljeđe. Stoga je potrebno stvoriti proceduralna rješenja na opće zadovoljstvo, prema kojima žrtve utupljene pregovorima u sadašnjosti mogu vrlo vjerojatno biti nadoknađene u budućnosti.

Ponovno buđenje civilnog društva (i restrukturiranje javnog prostora)
Autoritarni su vladari skloni nedostatak zamjetne opozicije interpretirati kao dokaz „socijalnoga mira“ među prethodno sukobljenim klasama i kao dokaz prešutnog konsenzusa za svoju politiku.
U trenutku kada vlada dade znak da smanjuje troškove sudjelovanja u kolektivnim akcijama i da dopušta neka osporavanja oko pitanja za koja se prije govorilo da su izvan granica, ti režimi ubrzo otkrivaju kako su takozvani mir i konsenzus u najboljem slučaju bili dio nametnutog primirja. (slojevi eksplozivnog društva!)
Obično su umjetnici i intelektualci prvi koji iskazuju javno protivljenje autoritarnoj vladavini, često i prije nego što je tranzicija započela. (Vaclav Havel; Charta 77). Popuštanjem cenzure, kritike postaju izričite, te njihovo javno i glasno iskazivanje postaje izrazito popularno – i profitabilno, do te mjere da suprotstavljanje autoritarnoj vladavini može postati visoko komercijalizirana industrija, pa ga je teže potisnuti. Sada se cara vidi ne samo golog, već i bez svoje uobičajene pratnje.
To ne znači da je povlaštenim sektorima suđeno da budu predvodnici ponovnog buđenja civilnog društva. Upravo suprotno.
Stoga, u trenutku kada se naprave prvi koraci prema liberalizaciji i kada se neki usude iskušati svoje granice, mijenja se cijela tekstura, gustoća i sadržaj intelektualnog autoritativnog diskursa, što uvelike pridonosi smrti (preminuću; ljepše zvuči) autoritarne vladavine.
Srednji sloj ne pomažu tranziciji samo s pomoću udruženja koja imaju intelektualni autoritet. Ima i drugih aktera, također uglavnom podrijetlom iz srednjeg sloja, koji tranziciji daju ništa manje važan intelektualni autoritet. Privatna i javna međunarodna podrška pomaže ovim akterima. (primjer Slovačke).
Narodno ushićenje tijekom tranzicije ni u kojem slučaju nije konstanta. Što je tranzicija iz autoritarne vladavine kraća i manje očekivana, veća je vjerojatnost narodnog ushićenja i njegova trajnog djelovanja na ishod tranzicije. (element iznenađenja- o ovome sam već pisala; treba li znanstvenike kazniti jer nisu bili u stanju predvidjeti ove procese – pita se Valerie Bunce). Razočarenje, koje nužno dolazi nakon entuzijazma, trajni je problem za kasniju konsolidaciju političke demokracije.

Eto, što je ostalo od knjige od 120 strana! :))))) A ponekad iz knjige od tristo strana izvučeš - jednu rečenicu...To je to...Strpljenje, ljubav, upornost!!!!! Pusa, vole vas L+B+G













Post je objavljen 03.11.2017. u 00:58 sati.