Ovaj je post zbog Fresha. Neću spominjati koliki vozački staž imam jer toliki je da se i sama začudim. U svim tim silnim godinama nisam imala veći incident od ogrebotine blatobrana na vrata od službene garaže, samo jednom i nikad više. Ovog rujna iz ZG vozim do Dubrovnika i tako nakon za malo dva mjeseca nazad. Tko nije vozio po Dubrovniku možda neće znati što znači biti hrabar. Nema tamo u upotrebi (obavezno) žmigavce, nema onog mogu li pitanja očima i riječju koju usne oblikuju, nema hvala, nema izvoli, nema, nema, ničega nema osim IDEM, i taj idem je zakon. Skuteri vas zaobilaze s obje strane i nikad ne znate možete li kamo skrenuti jer tih samo/ubojica tipa kamikaza ima kao i komaraca i jednako navale. S obzirom da ne želim plaćati kazne, a prošle godine je Irac za 15 km više no što je bilo na nekoj tabli koju nismo uočili platio 250 kn na licu mjesta, a u isto vrijeme su dubrovačke registracije zujale brzinom koju ni radar ne lovi, ja sam odlučila poštivati sve oznake na prometnicama. Gotovo da nije bilo dana, a da nisam bila bar dva tri puta na magistrali i uporno se držim svih ograničenja. Stranci (svi stranci, posebno Slovenci, Poljaci, Talijani, a i ostali) šibaju i pretječu me čak i u zavojima, puna linija, nevažno. Naravno da mi trube, pokazuju prstom da nisam normalna, a srednjak je našim Dalmatincima najdraži. Kako sam cijepljenja na sve te pritiske izdržim da mi sjede na pol metra iza mene, kako kažemo na „guzici“. Njihov problem. Odlučim nakon mjesec dana razgovarati sa policijskom patrolom koju vidjeh u Trstenom. Zaustavim se kraj njih i postavim pitanje ovako:
-Dobar dan.
-Dobar dan odgovori jedan iz policijskog automobila, a drugi me samo u čudu gleda.
-Može kratko pitanje?
-Da.
-Možete mi objasniti čemu služe oznake brzine na cestama?
-Gleda me čovjek jer eto luda baba vozi auto i nema pojma čemu služe oznake.
-Da, kaže on ponovo, vidno zbunjen.
- I tada ja u nekoliko rečenica objašnjavam o čemu se radi i zašto pitam.
- Aha, shvaćam – kaže – ma samo vi vozite po zakonu, a tko želi brže neka vas pretječe.
- Pitam – znači – mogu i ja jednako brzo kao i oni nećete me zaustaviti?
- A ne, ne možete tako.
- Pa dobro, a zašto svi sa DU registracijom mogu? I onda slijedi biser od odgovora.
- Čujte, TO VAM JE DALMATINSKI MENTALITET.
Na to stvarno nisam imala što dodati. Poželjela sam zapisati njegovo ime, ali koja korist jer cijeli razgovor nisam snimila (stvarno mi je žao da nisam), a policajcu se uvijek vjeruje pa mi u slučaju da se pozovem na mentalitet ne bi koristilo, a i nisam Dalmatinka već purgerica sa ZG tablicom.
Post je objavljen 27.10.2017. u 09:15 sati.