Pokušavam ne razmišljati,
(kao da je to meni ikad bilo lako),
I propustim dane kroz prste
Poput najfinijeg pijeska,
Koji podsjeća
Na ljeto i more pod nogama.
I sakrijem se u svakidašnjicu...
Pokušam se stopiti s prosječnošću,
(nerado),
Pospremiti život u pristojnost
Kutijica za obmanu.
Liježem uvečer ušuškana
U zablude da mi uspijeva
Ne disati.
Da pri svakom uzdahu
Slučajno ne osjetim poznati miris
Zvjezdanog prostranstva
U svojem srcu.
No čim sklopim oči,
U svom odrazu u ogledalu snova ja vidim
Odsjaj Mjeseca.
Naviru sjećanja na tebe
I ono što smo bili
Oduvijek – zauvijek...
I sve kreće ispočetka...
Pronađeš me u snovima...
Post je objavljen 25.10.2017. u 10:58 sati.