U nedostatku zabavnih priča iz razreda, dijelim s vama današnju šetnju nepoznatim dijelom Münchena.
Kako je listopad čudnovato topao i kako je na nebu sunce čije pojavljivanje nisam očekivala do lipnja, pozvala sam kolegu koji živi u susjednom kvartu da nakon škole odemo sat vremena sunčati se u park, pisati domaći ili (što je bilo najizglednije) čakulati.
Odlučili smo se na park koji nam je relativno blizu. U njega ni ja on nikad nismo zašli. Ali krenuli smo tražiti ulaz u park. Kako sam ja svakako otvorenija osoba nego što je to moj kolega Grk/Rus, priupitala sam na ulicu prvu stariju ženu koja nam se našla na putu. "Oprostite", rekla sam ja na jadnom njemačkom, "možete li nam reći gdje je ovdje park?". Nisam htjela komplicirati sa "ulaz u park", bilo mi je sasvim dovoljno saznati gdje je park (da, toliko smo bili izgubljeni i zbunjeni), a ulaz ćemo već nekako naći. Ona je samo počela polako ubrzavati (već nakon riječi "oprostite") dok nije uhvatila korak na kojem bi joj i Bolt zavidio. Naravno, nije čula pitanje pa je tako umjesto odgovora ostala samo prašinu koju je podigla svojim hodom koji je nalikovao na lagano trčanje.
Počeo me hvatati smijeh...
Poučeni ovim neuspjehom, potražili smo još stariju osobu, ona koja ne može tako lako uteći. Ispred nas je bio pravi školski primjer jedne takve osobe: Jedna baba od kojih 80 godina, koja se jedva kreće. Odmah sam je zaskočila i pitala gdje je park. Pokazala nam je prstom. Njezin prst pokazivao je ulaz od groblja. "Je li baba povezala groblje sa posljednjom šetnjom?"
I tako smo mi ušli i završili na groblju u nadi da će prvo naići na groblje a onda park (ne znam doduše ko bi smislio takvu konstrukciju, ali ajde). I hodamo mi, a groblju se ne nalazi kraja. Mene je već počeo hvatati histerični smijeh - onaj kad je zabranjeno se smijati, a ti ne samo što se ne možeš prestati smijati, nego to činiš tako glasno da jecaš i zapravo zvučiš ko da plačeš. Pokrivala sam lice sa kacigom za biciklu, s jaketom i sa svime što mi je došlo pod ruku, jer jednostavno taj smijeh nije prestajao. Još više kad sam vidila kako i sam kolega ubrzava korak.
Kolega Grk je išao metar-dva ispred mene. Samo mu je falila tabla oko vrata na kojoj piše "Ja nisam s njom." ili "Ovu osobu u životu nisam vidio." Svaki put kad sam pomislila da sam se skulirala - došao je novi nalet smijeha.
Kolega Grk je umjesto ulaza u park počeo tražiti izlaz iz groblja. Nije ni to bilo lako, jer je groblje ogromno.
Na groblju je bilo ponešto ljudi, svi stariji. Kao da čiste grob za sebe, a ne za osobu koja je već unutra. Jednom nogom u grobu. Ovajput doslovno i preneseno.
Našli smo izlaz iz groblje i ja sam mu rekla da ja jednostavno moram pitati još ljudi di je ulaz u park jer nam je tako dobro krenulo. Ali nisam mogla. Zašto? Jer se nisam mogla prestati smijati. Krenula bih prema potencijalnim žrtvama i putem bih se rasula od smijeha. Nije zgorega spomenuti da su svi ti ljudi zapravo išli na groblje i da im sigurno nije do smijeha.
Preko puta Friedhof-a iliti Groblja, vidjeli smo livadu na kojoj se igrao jedan pas. Kolega Grk je samo krenuo prema livadi. Radije bi da ga pas razdere nego da je sa mnom. Hodali smo po livadi i naišli (usred ničega) Biergarten. Na suncu, na terasi, sunčali su se penzioneri. Opet me uhvatio napad smijeha. Trebalo mi je pola sata da kažem kolegi da smo upravo smanjili prosječnu starost u Biergartenu za kojih 5 godina i sada u prosjeku imamo 65. Penzići su jeli, pili pivu i oblizivali se ususret svakom zalogaju.
Popili smo pivo. Nismo pisali domaći. Nismo čitali knjigu (iako smo je oboje nadobudno donijeli). Pričali smo, smijali se (ok, ja sam se smijala, on je samo strahovao da će se nas izbaciti) i planirali novu potragu za parkom.
Doduše, sad malo gledam Google maps i čini mi se da tamo baš i nema nekog parka. Možda smo oboje krivo shvatili da ono što je zeleno na karti nije park nego gigantsko groblje.
Kažem ja Grku večeras: "Ja se još uvijek smijem, a ti vjerojatno ne - niti ti je bilo smiješno onda, niti sada."
A on meni odgovori: "Bila je smiješna činjenica da smo na groblju htjeli pisati domaći rad."
Post je objavljen 19.10.2017. u 21:50 sati.