Marketing
Trošimo li život uzaludno?...
Misli lutaju, odlaze i vraćaju se... planet se okreće oko sebe i oko sunca... dvije ekliptike i njihova nedodirljivost... i spektar boja... virtualna premostivost sna i zbilje... sićušnost veličine koja nas spaja s tajnom početka... veličanstvena vizija iza koje se krije nedosanjanost istine... mi smo pioniri te ljepote... iznad nas olujni oblaci i raspuknuće prijetnji... razumijemo li njihov govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziju suza... post nubila phoebus...
Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje... i prekomjerna sreća bi izazvala entropiju... ne bi je znali cijeniti... postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje... bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije... jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota... postaje nešto tako obično... beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva... hladnoća koja ledi spoznaju... omamljuje svijest...ne oplemenjuje dušu... kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...
Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...
Život je kao crno vino… čuvano u evanđeoskim mješinama… pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja… Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih… mi djeca vremena … mi ispisujemo elegiju tugama… poeziju suzama… sonete snovima i balade ljubavlju… antologiju sretno življenog života…
Dijana Jelčić
fotografija... Jasna Marcelić
Post je objavljen 15.10.2017. u 07:17 sati.