Bilo je oko uskrsa 1996. u Leipzigu, u jednom samačkem hotelu za bauštelce kada smo okupljeni u kuhinji nakon paprene carbonare udarili da zapjevamo malo na taktove onih par akorda kojima se koristio izvjesni Jean Pierre, Francuz sa Sardegne. Stari hipik, zakleti kritičar potrošačkog društva i, naravno, ljevičar. Kada je ostala bauštelska bratija popadala od jegera i razišla se po sobama, sottovoce ostadosmo nas trojica najupornijih: ja, Jean Pierre i jedan čeznutljivi solodrinker iz Veneta. Tu se zapodjenu nekakav politički dijalog prilično nerazgovjetnih tonova oko tranzicijske odiseje u koju je moja domovina upravo bila uplovljavala. Jean Pierre je motajući nekakav libanonski šit uporno insistirao:
-al koji je vama kurac bio da ste onakav sustav išli razjebat??? pa vi ste mi bili pojam jebote!
-a čuj, rekoh, duga je to priča...i složena.
-daj me nemoj s tim mistifikacijama! šta ste koji kurac vidjeli u tom našem kapitalizmu?
-hmm, šta smo vidjeli...fiat punto...čokolatine motta...šit...
-pa sve ste to imali!
-pa i nismo baš...
-kako niste? šta niste imali aute, drogu i čokolade?
-pa jesmo, al ono...imali smo lade, zastave i trabante...ubio nas brate u pojam taj komunistički neukus
-kakvi luzeri!? ja ne vjerujem...
U tom dijelu smo nekako spontano ispjevali nekakav instant hipi pjesmuljak o materijalnim dobrima. Veneto je kunjao sa bočicom jegera u krilu. Netko nam je iz susjedne sobe lupao na zid od šperploče. Rekoh:
-sloboda brate! sloboda nas je sjebala.
-kakva sloboda?-reče Jean Pierre-znaš li kakvu slobodu mi na zapadu imamo?
-kakvu?
-slobodu da umremo od gladi.
Post je objavljen 12.10.2017. u 14:47 sati.