svjetlucaju mi štokovi vrata
vrata i podovi
mrak na prozoru
a niz padinu su odlutala sjećanja
i vijore se ulicama
velegrada
na tornjevima zgrada
dah potrošenog motora luta po mjesecu
i kacige s njega
padaju
negdje je bijelo tvoje nebo, u mom mozgu
kao da putuju putanje slave umrlih
nema dana
koji šuti o tome i koji ti ne prilazi
i brza hrana sa ljutim prilogom
iskuhktava ti se iz usta
a crni prsti od vrućeg kestena
crtaju po licu
boje ratnika, sve je ostalo među prugama
i zvukovi
tramvaja
i nadzemnih vlakova
102.
gdje ćemo, ne nestani
proizvođači strojeva će nam
dati nadnice za noć
katkad i zastrašujuće zračne luke
treba ostaviti pjevu ševa
a mi ćemo cvrčcima, među nisko raslinje
i među lavande, i među smilje
ne nestani, koraci tvoji moru će se klanjati
dok će sol nam ljubiti uznemirene laktove
ne zaspi, ne obnažuj suputnike
svježi povjetarac noćas će bdjeti
uzrok svih tih događanja
(tako je jebeno
labav)
su spušteni oblaci i mojeplavo srce
gdje ćemo, ne nestani
sve je spremno za ulogu koja ne valja
lažirani su nebrojeni dokazi
tvoje nevinosti
prema izlazu ide zajednički dokument
o predaji
ne nestani, ne obnažuj, smrznuti grad
je zaboravio na nas
gdje ćemo
Post je objavljen 11.10.2017. u 03:35 sati.