Pregled posta

S. Drakulić i Teorija tuge

Dobro pogođen naslov, "Mileva Einstein, teorija tuge", tako da me knjiga
odmah zainteresirala kao fizičara. Na žalost, ono što je slijedilo, nije u potpunosti
opravdalo (moje) očekivanje.

Pišem ovo 2 dana nakon što je Einsteinova teorija relativnosti konačno
dobila priznanje Nobelove nagrade-zapravo, kako sam opisao u prethodnom
postu, njena posljednja provjera. Einstein sam bio je nagrađen Nobelicom za
svoje druge doprinose, iako je najvažniji test njegove teorije gravitacije bio već
napravljen. Jednostavno, u to vrijeme Relativnost nije kotirala visoko, nisu
mu vjerovali i nisu ga baš voljeli. Opravdano, jer kako je opisano i u ovoj knjizi,
nije ga bilo lako voljeti.

Danas mu vjeruju bespogovorno, jer se sve što je taj čovječuljak predvidio
u jednadžbama obistinilo. Zapravo ovu zadnju potvrdu, gravitacijskih valova,
i on sam bi teško progutao, jer je smatrao da gravitacijski valovi ne nose
energiju, pa ne bi imali efekta u materiji kroz koju prolaze. Još za života mu je
A. Trautman, poljski fizičar, pokazao da je u krivu, da gravitacijski valovi
nose energiju i da su, sljedno tome, mjerljivi, ali tvrdoglav kako je bio,
Einstein to nikad nije prihvatio, i time je zakočio rani razvoj tog dijela
fizike.

Slična tvrdoglavost je i njegovu porodicu koštala dosta toga. Ali, to se od
genija i očekuje, ne?

Biografije Einsteina su prošle puni krug koji biografije sličnih velikana
prolaze, od svetačke idealizacije do totalnog blata privatnog života, tako
da sam se nadao de će S. Drakulić na sebi svojstven način, koji mi se svidio
u np. djelcu o Dori Maar, predstaviti Albertovu sjenu/ženu, Milevu Marić.

Dobro je krenula, živo predstavila početak zajedničkog života, pomalo slično
biografijama Marie Curie. U nastavku, trodimenzionalnost lika postaje sve
plića, gubi se. Na kraju ostajemo samo sa slikom s omota, dvodimenzionalnom.

Možda je problem u dostupnom materijalu, pismima? To bi mi bilo čudno,
ostavština iza Einsteina bi morala biti velika i dovoljna za skupiti više
podataka nego ovo što je iznijeto u knjizi. Ili je nešto bilo uništeno? To
je onda možda trebalo opisati u knjizi, da se doda razloge ne-plastičnosti
materijala.

Ono što mi je sada jasnije, je kako su nastale početne Einsteinove
teorije, u diskusijama s Milevom i ostalim prijateljima iz njihovog
studentskog kruga. On sam je bio prenezreo da bi ikako drugačije nego u
plodnim diskusijama došao do toga, a i za napisati sređene članke-tu mu je
Mileva uvelike pomogla i ne mislim da je taj dio priče previše "romansiran".

Porodični život s Milevom je Einstein potpuno pogrešno izveo, to što je
napravio ni u teoriji mu ne bi držalo vodu, a u praksi je imalo tragične
posljedice. Morao je, ipak, misliti o tome koga ima s druge strane,
depresivnu i nestabilnu osobu, i mnogo ranije podržati Milevu da stane na
svoje noge, a ne ju gurnuti dolje, u vešeraj.

Tada bi i za sebe zaradio slobodu djelovanja, koja mu je očito
bila potrebna. Dobro je Milevin otac komentirao, kad je konačno došlo i do
službenog razvoda, da poštuje Alberta kao znanstvenika i oca svojih unuka,
ali da je u početku uočio da nikako nije materijal za dobrog muža. Kao što
niti nije bio, nije pokazao dovoljan stupanj brige ni poštovanja za Milevu, a
ni za djecu.

Mileva je imala bezrezervnu podršku svog oca u plaćanju studija, što (ni) u ono
vrijeme nije bio mali iskorak za balkanca. Ni Albert ju nije zanemarivao u
ranim danima, zapravo ju je pokopala vlastita psiha i sklonost depresiji. I
nedovoljna sigurnost sebe.

I nedostatak sreće, kronični nedostatak sreće.

A stvarno šteta, uz malo više upravo te prevrtljivice, sreće, mogla je biti
nešto kao Marie Curie, imala je sposobnosti za to. Tužno je vidjeti kad
nečiji potencijal poklekne pod pritiskom svakodnevice. Njena priča na žalost
potvrđuje i da evolucija preferira bezobzirnije jedinke.

Što se tiče knjige, kao što rekoh, djeluje mi da malo više informacija iz
dokumentacije ne bi škodilo. Ili nekako u tekst upletenih opisa razloga
zbog kojih autorica nije mogla doći do njih. Ovako, ostaje nam slika s
razbijenim staklom s omotnice.

A možda je tako jedino i moguće? Mileva Marić/Einstein je bila upravo
to, razbijena egzistencija.


Post je objavljen 08.10.2017. u 05:18 sati.