Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lanolina

Marketing

"Promašila sam zanimanje"

To je misao koja mi prolazi već danima kroz glavu *neka tužna melodija svira u pozadini i čuju se jecaji*.

Upisala sam se na diplomski. Nastavnički smjer. Prvi dojmovi: da se profesori plaćaju u strahu koji probude u studentima, sad bi bili multimilijunaši, a da se ne daj bože na njihovu nesreću, hrane tim strahom ... puknuli bi. Svaka druga riječ u rečenici je metodika, svaka treća priprava pa pedagoško i psihološko nešto. Odgoj i obrazovanje, odgoj i obrazovanje. Učenici su najbitniji i u centru svemira. "Pretpostavimo da je postignuta radna atmosfera da se može raditi" bla bla, morate napraviti to i to, pročitati to i to i napisati to.
Šta?
Zbunjena sam i ne znam odakle da počnem. Sve mi je apstraktno i realnost mi je opalila šamarčinu: "Ovo ćeš raditi!!" Fuck my life, ja sam još dijete u glavi, imam jedva metar i 6, ja sam još mala, ne moram ja još to. Ili?! Jbm ti! Šta sam koji vrag one papire za upis popunila kako treba.
Njima je to smiješno. Vide naše poplašene, razrogačene oči pa te nakon tone literature i "morate ovo i morate ono" pokušavaju utješiti: "Ma nemojte se bojati, nije to ništa strašno!", "Vidjet ćete, sve ćemo to proći, ići će vam to lako"- sijevaju očite laži.
Ovaj semestar je netipičan. Iz možda dva kolegija imamo kolokvije. Sad mi fale takva predavanja na kojima sam umirala jer znam da će profesori poslati prezentacije i da uvijek netko ima skriptu u rezervi. Dođe kolokvij, naučiš to par dana prije, položiš i nastaviš s daljnjim pobjedama. I žalila sam se na to. "Dosadno mi je", mislila sam si. "Jebo takva predavanja, to mogu i ja", mislila si je budala još donedavno. OK, nakon ovog ćete se pitat i mislit si da nam je obrazovanje u k, al da, više-manje smo svi na mobitelima pod predavanjima. Pa jbt ne razumijem ja riječi tipa politonirigoronija svjetskosvemirske gramatičke književnosti koja iskazuje pjesničku nemotivaciju. Nit mi treba to. Onak, realno, moramo učit pizdarije, ni na faksu nije ništa bolje, faks je samo teža srednja škola. Ali molim vas vratite mi takva predavanja!!!
Tu je sve praktično. Neki dnevnici i nekakvo zapažanje i glumljenje i pravljenje i simuliranje nastave omfg pa ja sam hermit, ja ko krtica živim pod zemljom, ne znam ja s ljudima! :D

OK, Lanolina, smiri se, predavat ćeš djeci, morat ćeš javno nastupati i morate glumiti i praviti se da ste vi profesori, a ovo učenici i moraš interpretirat tekstove i objašnjavat gramatiku. Smiri se.
Interpretirat tekstove i objašnjavat gramatiku?! OMG, pa ja se svako malo moram podsjećat na piščevu biografiju i zavisno složene rečenice, ne bacam ja to iz sebe ko iz rukava, o jbm ti.

Panika, panika. Očito. Vidi se. Na faks idem tek dva dana. Već sam razmišljala o ispisivanju. Moja lijena guzica i prokrastinacija i rad u zadnjim sekundama je navikao na luksuz i ne želi ga se odreći. Eto koliko sam zrela i spremna za to. A šta ću, ne želim studirat vječno. Štoviše, što prije odem, to bolje.

Ali onda. Biro. I ne daj bože rad u školi. Jer zasad sve zvuči još teže i zahtjevnije nego prije. Primite me u Konzum, bit ću najobrazovanija teta na salamama, ne šaljite me u školu!

OK. Da se razumijemo. Kad sam upisivala faks, moje postavke u glavi su bile 90 posto drugačije nego što su sad. Vodila sam se onom logikom, upiši ono što voliš i što te zanima, lako za novac. Jbt da mi je onda ova pamet. Ne bih upisala ovo što svaka druga osoba završi i onda prijeti da će ić u Irsku.
Još jedan razlog zašto sam ovo upisala: htjela sam promijenit svijet. O bože upucaj me kak ovo glupo zvuči, ne mogu vjerovat da sam napisala to i ostala živa. Kao, ja ću bit ko one cool profe iz filmova što ih razred odbaci na početku, al ti si tak cool i sav razuman i kreativan i onda kad umreš, sve generacije plaču za tobom i dižu ti spomenike.
E i ja ću bit full pravedna. Neće kod mene bully nikad operirat. To ću ja sredit. Stavit ću ja njega na njegovo mjesto. Kakav Superman, ja sam SuperLanolinaMan jbt.
Hellloooo, ja sam mala. Jednu su profesoricu malu ko ja stavili na one kukice za vješanje jakni, o čemu pričamo. Ja sam kukavica i bježim od konflikta i mrzim osuđujuće poglede. Koo koo. Kwa kwa kwa!

I ti sati su tako dosadni. Ono jbt. Raspravljanje s učenicima maltene nula bodova. To je ono što je meni u školi najviše falilo. Da me netko neki k pita i to osoba od krvi i mesa, a ne da mi se naredi da odgovaram na pitanja iz čitanke: "Što je pjesnik želio reći?", "Jel ti se svidjela pjesmica?", "Koja je tema?". I to su još normalna pitanja, neka budu takva da se zapitaš nad samim sobom i preispitaš svu svoju egzistenciju, ono, šta je autor pitanja želio reći, to je moje pitanje.
I kao kazna na kraju, riješite to za zadaću. Rubovi na stranicama vječito zaokruženi bili, a pitanja gotovo uvijek neodgovorena ili polovično, onako preko k. A mene je to još čak, ako ništa drugo, barem donekle zanimalo. Kak je drugim jadnicima bilo tek. Ili te čak pitaju nešto nevezano za nastavu: "Kako ste djeco?". Djeca: "Umorni smo i spava nam se.". Profa: "A ŠTA MISLITE KAK ĆE VAM BIT KAD KRENETE RADIT?!" ... omg sorry, veseli smo i spremni na rad, sry ono, ko te hranio poslije ponoći.

Zašto sad toliki strah? Zato što, evo, da se opravdam i da se malo sažalite nada mnom, zato što su tri godine faksa bila nakrcane s petsto kolegija od kojih je barem pola izmišljeno za nečiju satnicu i oduzimalo moje dragocjeno vrijeme i razjebane živce. Zato što nas se trpalo nekakvim čudnim rječnikom i pojmovima i definicijama koje smo svi samo naštrebali i odmah zaboravili. Jer smo ono najbitnije, o pjesnicima i piscima i djelima, prešli tek toliko i opet se koncentrirali na nekakvu stručnu literaturu. Gramatika još nekako. I nemojte mislit da smo neki lumeni, većina nas se mora stalno podsjećat na neke banalne stvari, ne znam šta da kažem na to. Možda smo jednostavno glupi svi, šta, i to je za ljude.

Razumijem ja da smo mi studenti i da to treba biti zahtjevnije i da nas sigurno neće pitat banalna pitanja, ali previše se otišlo u neko krajnost. Sad moram skidat skripte iz književnosti i gramatike i ponavljat sve ispočetka, sram me majke ti.

I ne želim interpretirat i provodit sat onako kako mi tamo neke metode i postupci nalažu. Evo jedan savjet profesora. Kaže, ako nam ostane još malo vremena prije kraja sata, nemojte se s njima šaliti i razgovarati, dajte im neki zadatak. E pa neću. Hoću da moji učenici znaju da ja znam da oni nisu samo tamo neka imena ili neki roboti. Ja ću sa svojim učenicima pričat. I rasturit ću ovaj faks, evo. Sad ste dobili svoje (mislim na faks jel). E tak, sad sam paničarenje odgodila za ponedjeljak. Vama ugodan vikend želim. Koji je pri kraju. Al nema veze.

I lako moguće da ću često pisat o faksu sad. Jer jel, strah me i sve mi je to novo.



Post je objavljen 07.10.2017. u 21:12 sati.