Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wildcroatia

Marketing

7. priča Iz dnevnika istraživača: Dobro je biti znanstvenik!

Odlazak na daleke destinacije meni uvijek ima neku višu svrhu. Da li je to istraživanje za Crvenu knjigu ugroženih gmazova Afrike (crne mambe, kobre…!!!), evolucije otrovnih šarenih žaba u Amazoni ili restauraciju kišne šume u Šri Lanki, uvijek je taj osjećaj da se nešto i konkretno, pozitivno radi. Priznajem, uživam u onom kratkom, samo za tren samodopadnom odgovoru kad me pitaju što radimo: „Mi smo ovdje na znanstvenom projektu :D“



Osim toga tu su i mnoge pogodnosti koje često ni ne znaju „obični turisti“. Kad sletimo usred noći na aerodrom zemlje trećeg svijeta, dočeka nas službeni terenac kojim onda prolazimo zemlju gdje inače ne bismo mogli fizički, a često ni smjeli. Tako je posebno bilo u Južnoj Africi, gdje smo u dva mjeseca obišli makadamom skoro cijelu zemlju, prijateljski spavali u siromašnim crnačkim farmama, ali i privatnim rezervatima gdje se inače noći za tisuću dolara, doručak uključen. Ili usred rudnika dijamanata, samo nakon detaljnije sigurnosne procedure nego na aerodromu.



Uglavnom smo s lokalnim znanstvenicima i vodičima koji nam omogućuju izvrsnu snalaženje, kako na samom terenu, tako i gradovima ili selima kada treba nešto isposlovati. Tu je i prevođenje, jer lako je s engleskim, francuskim i španjolskim (koje ja govorim), ali što s jezikom Indijanaca, afričkih plemena itd. Često se radi o projektima s jačim budžetima, tako da je sve osigurano, od smještaja, transporta, hrane pa sve do skupih tabletica za malariju svako jutro poslije doručka. Također, u dodiru smo s kolegama, od Amerike, Australije, Europe s kojima ne dijelimo samo istraživačka iskustva, već i ona životna te upotpunjujete kolekciju viceva s svih strana svijeta!



I turisti pate od istog sindroma – ograničeni su u kretanju u mnogim, prije svega zaštićenim područjima. Kada ste u nacionalnom parku ili nekom drugom zaštićenom području, morate se držati mnogih pravila. Ne smije se uglavnom hodati van staza, a pogotovo u dijelovima koji uopće nisu predviđeni za turiste. Ograničeni ste vremenski na kratak boravak. Najčešće ste u velikim grupama gdje se natječete za fotografiju ili pogled s još desecima drugih turista. U park odlazite u podne – kada je najviše vruće, najveća gužva i kada primjerice životinje spavaju u hladovini. I onda kad je najbolje morate nazad jer inače nećete stići na prijevoz do hotela.



Kada smo 2008. godine išli na ekspediciju u Ekvador, najbolje mjesto za eksperimentalna istraživanje evolucije otrovnih i šarenih žaba bio nam je NP Yasuni. Taj ogromni komad amazonske tropske kišne šume štiti ogromno izuzetno bogatstvo, s tisućama vrsta biljaka i životinja, ali i velikom važnošću u održavanju klime, tla, hidrologije...To je i vjekovni dom nekoliko grupa Indijanaca od kojih su najpoznatiji Huaorani. Međutim, park je zatvoren za javnost te pristup imaju samo zaposleni u parku, naftaši (koji imaju koncesiju za crpljenje nafte u dijelu parka) te znanstvenici. Dakako, za naš znanstveni rad morali smo dobiti cijeli dozvole od nadležnog ministarstva te nacionalnog parka.

Masoala

Ipak, najljepše je bilo u Masoali, velikom nacionalnom parku na sjeveroistoku Madagaskara. Izoliran je i dobro zaštićen neprohodnom džunglom s jedne strane i Indijskim oceanom s druge. Mi smo pak u suradnji s nacionalnom agencijom za zaštićena područja (ANGAP), nacionalnim parkom Masoala te International Conservation koji pomaže upravljanju zaštićenim područjem dogovorili odlazak tamo. Dobili smo brzi gliser i ekskluzivno pravo boravka na plaži, daleko do civilizacije. Podigli smo kamp na kilometrima dugačkoj, od ljudi neokaljanoj pješčanoj plaži. Dom su nam bili desetak dana šatori i mala improvizirana kuhinja. Odavde bi preko dana odlazili u bujnu i mirisnu džunglu, tražiti tada nepoznatu vrstu zmije koju sam otkrio tri godine ranije. Krstarili bi između ogromnih stabala i divovskih drvenastih paprati, provlačili bi se kroz uske kanjone i penjali na ogromne stijene iznad predivnih slapova. Nailazili bi na lemure nenavikle na ljude, ali baš zato ne bi bježali od nas čim bi nas uočili. Vraćali bi se u kamp za obroke. Sprali bi prije toga znoj i prljavštinu u toplom i tirkiznom moru s lijepim koraljima na dnu. Onda bi sprali sol u ušću bistrog i svježeg potoka koji se ulijevao u ocean baš pored kampa. Navečer smo čak imali vremena prošetati se uz zalaz bosi po pijesku, ili otići po svježu tunu do ribara polunomada koji su nedaleko od nas složili privremeni kamp od pruća i velikih listova. Istraživanje je i prilika da se doživi i izvori život ljudi, pogotovo su sela, često u izoliranim i udaljenim krajevima daleko od turističkih ruta.



I takvih je primjera bilo zaista mnogo na našim istraživanjima…


Post je objavljen 03.10.2017. u 07:12 sati.