Isprike uvaženom čitateljstvu zbog kašnjenja posljednjeg nastavka iz serijala o neobičnom Šestom Kundunu- Tsangyangu Gyatsu, jedinom iz loze Kunduna koji nije želio živjeti kao redovnik. Svi koji prate serijal već znaju kako se situacija razvila i nema potrebe da nešto ponavljam u uvodu. Tko ima potrebu može se podsjetiti gdje smo stali u nastavku pod naslovom: Sebi dosljedan. Ovaj nastavak morati će biti malo duži da bi smo obuhvatili sve što još treba biti obuhvaćeno. Za one kojima je možda previše čitati odlomke koje sam uvrstio prijedlog da se odmah otkoturaju dolje do kraja gdje mogu pronaći "Moj osvrt". Ali u tom slučaju napominjem da moj osvrt nije siže radnje obrađene u ovim odlomcima (prevedenim iz knjige Fourteen Dalai Lamas- A Sacred Legacy of Reincarnation, G.H. Mullin) nego je to kao što mu i sam naziv veli- samo moj osvrt na temelju kojega nećete biti u stanju formirati vlastiti (osvrt ;-)) Napominjem također da u ovom tekstu koji sam selektirao kao finalni nastavak serijala uključena su i osobna iskustva i razmišljanja autora navedene knjige G.H. Mullina, kao i osvrt na temu samog sadašnjeg Četrnaestog Kunduna Tenzinga Gyatsa. Zato pamet u glavu i sretno!
...
Kao što je ranije spomenuto postoji i tradicionalna predaja prema kojoj je scena smrti na jezeru Kunganor bila ili varka ili se nije ni dogodila. Prema tome izvještaju Šesti Dalaj lama je živio još mnogo godina.
Svakako je moguće da je pješčana oluja zahvatila karavanu pri čemu je Šesti uspio pobjeći. Ako se je to dogodilo nije teško zamisliti da su njegovi čuvari službeno prijavili da je umro i da su tijelo kremirali na licu mjesta, kako bi izbjegli kaznu za svoju nesposobnost.
Nije nezamislivo niti da su njegovi mongolski čuvari i sprovodnici bili ganuti mnogim propovjedima i učenjima koje je Šesti davao tijekom putovanja i nisu htjeli da ga snađe zla sudbina u Pekingu. Nije nemoguće da su prema Šestom razvili jači osjećaj odanosti nego prema svojem vlastitom kanu i jednostavno su ga pustili.
Legendu da je Šesti izbjegao smrt na jezeru Kunganor prvi je književno obradio mongolski redovnik Dargye Nomanhan. On je 1757. godine napisao biografiju Šestog Dalaj lame u kojoj je poseban naglasak stavljen na period od njegovog nestanka na jezeru Kunganor pa do njegove konačne smrti nekih četrdesetak godina kasnije. U svome djelu Dargye Nomanhan tvrdi da je još kao dijete prvi put upoznao Šestog (ili barem tibetanskog lamu koji se predstavljao kao Šesti) godine 1716. što bi značilo devet godina nakon što je Šesti navodno umro na Kunganoru.
Prema Dargyeu Nomanhanu nakon što je izbjegao smrt na Kunganoru Šesti je putovao diljem Centralne Azije, uključujuči centralni i južni Tibet, sjevernu Indiju, Mongoliju, Kinu, čak je posjetio i svoj zavičaj u Monyulu. Putem je izvodio brojna čudesna djela i podučavao male skupine vjernika. Čak se incognito vratio u Lhasu i posjetio tamo sve velike samostane. Međutim brzo je shvatio da je život u centralnom Tibetu preopasan za njega i vratio se na istok u Amdo (tibetansku pokrajinu koju su djelomično nastanili Mongoli- cca teritorij današnje kineske pokrajine Qinghai, prim. prev.). S vremenom tamo je ustanovio i postao opet samostana Jakrung, malog meditacijskog hermitnjaka u regiji Pari, pokrajine Amdo, a ustanovio je još jedan takav hermitnjak u mongolskoj pokrajini Alashan (u današnoj kineskoj pokrajini Unutrašnja Mongolija prim. prev.)
Taj biografski zapis koji je napisao mongolski redovnik Dargye Nomanhan nije našao put do šireg čitateljstva, a Tibetanci nisu niti znali za njega sve do stoljeće i pol kasnije. Prvi put je izvještaj privukao pažnju tibetanskih učenjaka tek 1889. kad je jedan drugi mongolski redovnik slavni Damcho Gyatso Dharmatala uključio njegov sažetak u svoj izuzetno uspješan rad Hor Choijung- koji se bavi općenito poviješču religije (tj. Dharme) u Mongoliji.
Čini se da od strane Tibetanaca nisu potegnute neke značajnije sumnje glede toga nije li možda Dargye Nomanhan sam izmislio mit o "skrivenim godinama" u životu Šestog. Slijedom toga otvorio se prostor za razne špekulacije.
Možda je utemeljitelj i prvi opat samostana Jakrung fizički sličio Šestom Dalaj lami te je tako nastao čitav splet legendi. Dargye Nomanhan je možda prikupio mnoge takve legende i kompilirao ih u lako čitljivi izvještaj. Međutim on je tvrdio da ima pristup svesku zabilješki koje je napisao sam Jakrung lama u kojem taj lama eksplicitno kaže da je on Šesti Dalaj lama. Da li je ta tvrdnja bila istinita ili je Jakrung lama samo namjeravao do kraja iskoristiti svoju fizičku sličnost sa Šestim?
Kako god bilo stotine duhovnih mjesta širom Centralne Azije u narodnoj predaji nose blagoslov Šestoga. U današnje vrijeme kineske turističke agencije reklamiraju kinesku svetu planinu Wu-tai shan između ostaloga i kao mjesto gdje je dosta vremena proveo Šesti Dalaj lama.
I Dargye Nomanhan u svojem izvještaju kaže da je Šesti tijekom svojih "izgubljenih godina" nekoliko puta posjetio svetu kinesku planinu Wu-tai shan (planina je vrlo daleko od Tibeta ali u vrijeme dinastija Song i Yuan tamo su koegzistirali tibetanski i kineski samostani. prim. prev.) Planina Wu-tai shan je karakteristična po svojih pet vrhova, hodočasnici i danas u sklopu posjete jednom od njoh, pohode i piju iz izvora vode za koji se vjeruje da je blagoslovio Šesti i tako izvorskoj vodi dao iscjeljujuća svojstva.
Postoji i treća tradicionalna predaja o sudbini Šestog. Ta tradicija drži se tvrdnje da on zapravo nikada nije umro nego je, slično kao što je učinio i Padmasambhava tisuću godina ranije, demonstrirao tantrički siddhi besmrtnosti.
Prema toj predaji "smrti" koje se pripisuju Šestom, a koje su opisane u dva prethodna tumačenja obje su bile lažne. Prva lažna smrt je bila dok je bio u mongolskom zarobljeništvu, a druga mnogo godina kasnije kad je bio ostarjeli opat provincijskog samostana.
U oba ta slučaja fingirao je smrt kako bi pomogao učenicima i potaknuo ih na meditiaciju na netrajnost i smrt i potaknuo ih da uspostave s njim čvrste karmičke veze tako da im bude u stanju što učinkovitije pomoći u budućim životima. U oba slučaja ostavio je "ljusku" tj. svoje pojavno tijelo kao relikviju kako bi sljedbenici mogli ostvariti duhovne zasluge brigom i pogrebnim obredom za njegove tjelesne ostatke. U stvarnosti međutim u oba slučaja jednostavno je "povukao" svoju duhovnu prisutnost sa jedne scene da bi ju manifestirao drugdje.
Prema toj predaji on je živ i dan danas i nastavlja lutati svijetom incognito kako bi donio duhovnu dobrobit i transformaciju onima koji su spremni. Pojavljuje se onda kaj je najviše potreban, a najmanje očekivan i odrađuje svoju duhovnu pomagačku magiju praktički neopažen.
Ta je predaja vrlo popularna među laičkim pukom Tibeta i ljudi govore o "susretima s Šestim Dalaj lamom" vrlo slično kao što Amerikanci govore o viđenjima Elvisa.
Međutim ta tradicija ima i značajan prestiž nad ostalima. Npr. Trinaesti Kundun spomenuo ju je Sir Charlesu Bellu (ambasadoru britanske kolonije Indije u Tibetu) tijekom jednog od njihovih mnogih sastanaka tvrdeći da čak i u tom vremenu- u ranim 1920-ima i dalje stižu izvještaji ljudi koji tvrde da su vidjeli Šestoga na ulicama Lhase.
Osobno vjerujem da je ta treća verzija života Šestog Dalaj lame- Šesti kao besmrtnik- zapravo točna situacija. Štoviše čini mi se da sam ga susreo prošli put kad sam bio u Lhasi. I dalje je nestašan kao što je i bio.
***
Bez obzira je li ili nije Šesti preživio incident na Kunganoru i nastavio dugo živjeti nakon toga ili ja čak sasvim izbjegao smrt i nastavio kao besmrtnik, 1708. g. dječak je rođen u regiji Litang i prepoznat je kao njegova legitimna reinkarnacija te je posljedično ustoličen kao Sedmi Kundun- Kalzang Gyatso.
Ta prividna kontradikcija u kronologiji ne predstavlja za Tibetance duhovni problem. Nemaju nikakvih problema s prihvaćanjem Sedmog kao legitimne inkarnacije čak i ako je Šesti i dalje živ jer prirodno je da visoki bodhisattva ima moć poslati stotine, pa i tisuće svojih emanacija.
Tibetanci bi jednostavno rekli da je Šesti shvatio kako u svojem utjelovljenju Šestoga ne može ispuniti svoje dužnosti kao Dalaj lama u Lhasi zbog karmičkih ograničenja bića koja je trebalo u to doba "trenirati" tj. Mongola, Tibetanaca i Mandžuraca/Kineza. Stoga je poslao svoju konvencionalniju tj. manje radikalnu emanaciju koja se manifestirala u vidu djeteta rođenog u Litangu koje je prepoznato kao Sedmi Kundun.
Možda Šesti jest zaista umro na jezeru Kunganor. Možda je to što je njegovo tijelo hitro kremirano predstavljalo povoljnu okolnost za jednoga ili više ljudi koji su mu bili fizički slični da putuju pod njegovim identitetom i tako primaju veliku dobrodošlicu i štovanje kamo god bi išli. Takav fenomen smo mogli posvjedočiti i u novijim vremenima u slučaju nekoliko članova obitelji posljednjeg ruskog cara. Budući da je carska obitelj, uključujći svu djecu nestala nakon komunističke revolucije, pretpostavlja se da su ubijeni, brojni mitovi su se pojavili glede njihove sudbine i pojavilo se više ljudi kako u Europi tako i drugdje koji su tvrdili da su oni upravo nestali pripadnici ruske carske obitelji.
S druge pak strane možda je Šesti izbjegao smrt na Kunganoru i proživio ostatak svoga prirodnog života kao što u njegovoj biografiji tvrdi Dargye Nomanhan. Ili je možda izbjegao obje smrti i nastavio egzistirati kao besmrtni nestaško.
Što se tiče lame koji je umro u Amdu 1746.g. za kojeg je Dargye Nomanhan vjerovao da je Šesti, nedugo nakon njegove smrti, dječak je pronađen u toj regiji i ustoličen kao njegova reinkarnacija. Poznata kao Jakrung Lama ta loza reinkarnacija nastavila se do danas. Sadašnju inkarnaciju upoznao sam 1992. u Nepalu. Skromno mi se predstavio kao reinkarnacija Šestog Dalaj Lame.
***
Kao što je prije rečeno Šesti Kundun je bio jedina inkarnacija u toj lozi koja je odabrala ne živjeti kao redovnik. Njegova odluka da se razmonaši očigledno je imala drastične posljedice.
Suvremeni tibetanski i zapadnjački učenjaci često donose zaključak da je njegovo neortodoksno ponašanje se pojavilo kao posljedica toga što je prepoznat i ustoličen tako kasno u životu. Većina Kunduna su taj obred prijelaza u monaštvo prošli dok su bili u dobi između tri i pet godina, dok Šesti je imao četrnaest u vrijeme svoga ustoličenja.
Ta teorija čini se slabom. Nakon svega Šesti je već u dobi od tri godine prepoznat i ustoličen kao reinkarnacija Zhalu Khenpo lame (podsjetimo se na nastavak:I mjesec i sunce prim. prev.) skoro jednakog po važnosti kao i sam Dalaj lama. Nadalje tijekom svojih dvaneset godina boravka u utvrdi Tsona Dzong omogućeni su mu izvrsni učitelji i edukacija slična onoj koju su primali i njegovi prethodnici.
Jednom sam pitao Njegovu Svetost, sadašnjeg Dalaj lamu da udijeli neke svoje misli o toj temi, a Njegova Svetost je odgovorila: "Moj osjećaj jest da je on imao tajni plan. Zaključio je da je sistem reinkarnacije previše nezgrapan za njegovu poziciju poglavara nacije. Mislim da je shvatio kako period između smrti jednoga Dalaj lame i zrelosti sljedećega predstavlja previše opasnosti za stabilnost nacije. Posljedično tome odlučio je slijediti tradiciju ranih Sakya lama koji su održavali tradiciju hereditarne sukcesije."
Drugim riječima sadašnji Dalaj lama ovdje sugerira da je Šesti želio okončati običaj da Dalaj lama živi u celibatu kao redovnik i umjesto toga htio je uspostaviti sistem mistične monarhije.
Njegova Svetost zaključila je riječima: "Nažalost za njega plan mu se izjalovio. Možda Tibetanci i njihovi učenici Mongoli nisu bili spremni za takav korak nego su željeli i dalje sistem s redovnikom na čelu. U svakom slučaju rezultat je bio njegovo uklanjanje s pozicije i vjerojatno čak njegova smrt."
***
Napokon u zaključku moglo bi biti interesantno prenijeti tibetansku usmenu predaju koja se tiče Šestog Dalaj lame, a koju mi je ispričao jedan od mojih pokojnih učitelja, Uzoriti Geshe Ngawang Dagrye. Prema toj tradiciji Šesti je sam isplanirao svoje uklanjanje s položaja, a Lhazang kan bio je svjesni suradnik koji mu je pomogao ostvariti naum.
Kaže se da je Šestom prorečeno da će se oženiti i dobiti nasljednika koji je trebao biti nešto kao kralj Arthur Centralne Azije. Da su vrline svijeta bile dovoljno visoke proročanstvo bi se ispunilo. Taj kraljević bi ujedinio Tibet, mongolska plemena i Madžursku Kinu pod svojim prosvjetljenim vodstvom i odatle bi sav poznati svijet doveo pod svoju vlast. Ukratko postao bi chakravartin, univerzalni imperator, on bi započeo zlatno doba koje bi trajalo tisuću godina.
No čitav niz uvjeta trebao se poklopiti kako bi takva sudbina bila moguća. Prema zapisima osobito dvije stvari morale su povoljno se odigrati- porast vrlina u svijetu i umanjenje kolektivne negativne karme svijeta.
Nažalost suprotno se dogodilo na ta dva područja. Umjesto da umnože svoje vrline ljudi su ih samo potrošili na jalove površnosti. Također umjesto da pročiste svoju negativnu karmu u toj ključnoj prekretnici ljudske povijesti čovječanstvo je svoje negativnosti umnožilo. To nije bilo tako samo u Tibetu, radi se momentu koji je zahvatio čitavi svijet.
Kao posljedica toga čitavi sistem proročanstva se izokrenuo oko svoje osi. To "izokretanje" značilo je da će Šesti umjesto sina koji bi uveo svijet u tisućgodišnji period prosvjetljenja, mira i prosperiteta, dobiti sina koji bi postao gladan moći i otpočeo bi doba tiranije.
Šesti je osjetio tu promjenu jedne noći dok je išao na sastanak sa svojom ljubavnicom s kojom je trebao začeti sina. Odmah je znao da su se okolnosti iz korijena promijenila i da je plan A propao. Stoga je prešao na plan B. Okrenuo se na mjestu, otšetao kući i noć proveo sam.
Nakon toga osmislio je vlastito uklanjanje s položaja, a Lhazang kan je u toj predstavi odigrao svoju ulogu antagonista. U to vrijeme je također izvršio misterijske pripreme
za svoju hitru reinkarnaciju u Litangu u vidu Sedmog Dalaj lame.
(Kraj serijala)
Moj osvrt: U ovom finalnom nastavku dobili smo na uvid sve relevantne verzije i teorije sudbine Šestog Kunduna. Ima tu svega, od sasvim konvencionalnih shema preko intrigantnih "teorija zavjere" pa do vrlo ezoteričnih tumačenja. Ono u čemu je ostao sebi dosljedan čak i ako je preživio incident na Kunganoru bila je njegova nepredvidljivost i neukrotivost. Vidjeli smo da jedna od verzija zagovara ono na što nitko od nas nije mogao računati čitajući prethodne nastavke- da se vratio monaštvu i proživio ostatak života kao utemeljitelj i opat jednog malog samostana. Za jedne inspiracija, za druge anatema, ali svima nedokučiv u svojoj magičnoj osebujnosti. A takav će i ostati zauvijek.
Dodatak tj. osvrt na ovu priču koji ja imam potrebu napisati nije povezan sa špekulacijama o sudbini Šestog koliko sa povijesno-političkom vizurom Centralne Azije koja se formirala nakon što je on zabljesnuo i zgasnuo na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće u Zemlji Snijega.
Završna priča o proročanstvu i "mističnoj monarhiji" koju je trebao utemeljiti na dobrobit čitave Euroazije je prirodno moja omiljena teorija. Ne zato jer vjerujem u doslovnost te priče, nego jednostavno zato što ona, makar bila samo jedna romantizirana narodna fantazija tibetanskog puka, opet i kao takva daje naslutiti neka vrlo konkretna i vrlo lako objašnjiva kretanja na političkoj, religijskoj i ekonomskoj sceni ondašnjega svijeta. To je vrijeme kad polako državna uređenja prelaze s religijsko-aristokratske koncepcije ka tzv. nacionalnim državama. Možda su neki skloni misliti da je ta ondašnja pojava "nove mode" u vidu nacionalnih država i propadanje starih zasada karakteristična samo za Europu ali stvar se odigrala na svoj način i u ovom trokutu- Tibet-Mongolija- Kina.
U tome trenutku u povijesti ta tri naroda su bila najbliže nekakvom relativnom prijateljstvu. Također u tome trenutku stvari su bile na vagi, utjecaj religije na politički život bio je dosta jak, pravi poguranac u pravom smjeru mogao je zasigurno dovesti do realizacije onoga o čemu se govori u proročanstvu- do velikog ujedinjenja u državu u kojoj bi tibetanski budizam/"lamaizam" bio državna religija. Ne zaboravimo pri tome da Mandžurci koji su vladajuća klasa u Kini (Dinastina Qing) gledaju prema tibetanskom budizmu za duhovno vodstvo, a nisu skloni kineskom budizmu, isto kao je svojevremeno kad su Kinom vladali Mongoli (Dinastija Yuan) državna religija je bila tibetanski budizam s kojim Mongoli posjeduju specifičnu karmičku poveznicu još od vremena Kublaj-kana i njegovog duhovnog učitelja Sakya Paghpe. I Mandžurci- narod po porijeklu blizak Mongolima, a ne Han Kinezima, osjećao je bližom i privlačnijom tibetansku tradiciju od tradicije budizma koja se razvila kod Han Kineza (ch'an budizam). Dakle u tom jednom vremenskom prozorčiću moglo se nešto u teoriji ishoditi, kao što i proročanstvo kaže, trebalo se puno toga poklopiti, ali u konačnici vjerojatnost za to nažalost nikad nije bila naročito velika.
Umjesto religijske objedinjavajuće premise, dva od tri naroda- Ojrat Mongoli i Mandžurci okrenuli su se beskrajnom ratu, a Tibetanci koje je početak toga velikog mandžursko-ojratskog obračuna grdno zahvatio (i donio najkrvaviju epizodu tibetanske povijesti sve do 20.st. i kineske invazije) ostali su toliko zaplašeni da su se povukli u sebe i krenuli putem sve većega izolacionizma i zaostajanja za ostatkom svijeta što ih je na kraju koštalo i konačnog gubitka suvereniteta u 20. stoljeću. Tako umjesto jedinstvene države pod prosvjetljenim vodstvom, koja da je ostvarena mogla se suprotstaviti i raznim vanjskim neprijateljima koji su počeli nagrizati Aziju- (britanski i ruski kolonijalizam, islamizacija, kristijanizacija itd... ) dobili smo politički slabi Tibet koji polako klizi u smrtni zagrljaj Pekinga, Halh Mongolija ta slavna i sveta zemlja je još od 1691. tek puka pokrajina u sastavu carstva Dinastije Qing grca pod teretom qingovskih poreza, gladi i epidemija bolesti poput velikih boginja te na zapadu Ojrat Mongolija gdje karizmatični ratnički vođe još održavaju posljednju u povijesti neovisnu državu nomada- Džungarski kanat- sve dok i njih ne zbriše s povijesne pozornice nastupajuća qingovska sila... i tako o nekim od tih tema možda ćemo još pričati kad za to dođe vrijeme... Možda ćemo spomenuti kako se proveo novi vladar Tibeta Lhazang kan nakon što je svrgnuo Šestog i postavio na poziciju Kunduna svoga marionetskog kandidata. Što će biti kad na Tibet dođu i Džungar Mongoli da se osvete Lhazangovim Hošutima za smrt svoga saveznika Desija Sangye Gyatsa? Moguće je da ćemo jednog lijepog dana zaista porazgovarati i o tim stvarima... ali ne danas.
(Niti sutra ;-))
Post je objavljen 30.09.2017. u 21:23 sati.