Može li se u ovoj tmini
i svjetlu što gasne pun lažnog sjaja
izbjeći sivilo u zlatnoj sredini,
a ne biti podanik vlastitog očaja?
Isprekidan put spojit' je nemoguće
krhotinom laži i rupama istine,
dok ranjava šiblje i pruće,
a srce se nada tračku miline.
Možemo li ljubit' jednako i strasno
Domovinu, ljude bez pitanja teška,
kad duši je ipak savršeno jasno,
da uvijek se može dogoditi greška?
I ništa nije dano sa nebeskog Raja,
već hrabrošću lava i oka sokolova,
jer svaka je ljubav borba do kraja
sa nužnim ciljem,
ali ne bez muke i ne bez bola.
Kroz tunel će proći tek upaljena žar,
a oku se svidjet' samo ljepota,
ta život je samo pružen k'o dar
i birat' ga možemo,
da bude nam ponos ili sramota.