Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/broduboci

Marketing

Narančaste brodolomke

Noć je ljepljiva, besana i slana, pri dnu vlada tišina, a visoko gore Veliki Medo brunda na Maloga, ljutito ga doziva neka smjesta dođe doma. Za mjesečev rep zakačio se crveni kišobran a meni u neke prazne ure bljeskaju slike, gledam livade, konje i narančama prekriveno more.
Odavde pa dokle pogled seže, preko vale, punte, sve do otoka kraljice Teute, ljuljuškaju se naranče, svjetlucaju kao lampioni i ni za šta ne mare, kao da je sve normalno, kao da je tako svaki dan. I premda sve izgleda kao san, dobro znam da nije, to je slika koja se tko zna čime izazvana, vratila iz zaborava.

Ursa. Tako se zvao brod koji je jedne noći slične ovoj, tamo neke, sad već požutjele godine, plovio prema sjeveru. Istina, plovili su i tada kao i danas mnogi drugi, ali Ursa je upravo te noći nošena valovima snažnog juga doživjela havariju i nasukala se na hrid. Nije Ursa bila tusera, neka bezvezna barčica ili jedrilica iz čartera, bio je to moćan prekooceanski brod koji je do tad preplovio mora i mora. Netko je očito nešto gadno zabrljao ili u makini ili na mostu, jer bi donekle bilo shvatljivo da je hridina usred noći iskočila iz mora kao dišpetoža Roža. Ipak, nezgodno je bilo to što se nasred hridi na koju se nasukala Ursa, kočoperila jedna i te kako uočljiva zgrada. Da bi stvar bila zabavnija, ta zgrada je bila - svjetionik. Mulo.



Srećom, osim nekoliko ozbiljnije preplašenih kako na brodu tako i na lanterni, sve je proteklo bez ljudskih žrtava.

Ursa je na tom vijađu prevozila naranče. Brod je bio pun kao šipak ali ne zrnja već naranči iz Afrike. Od vrha do dna. Sva raspoloživa skladišta bila su krcata narančama. S naljepnicama. Ma da mi je samo znati tko se sjetio lijepiti naljepnice po narančama?

Uglavnom, sljedećih je dana valjalo debelu Ursu nekako odskukati, odlijepiti je od Mula i dotegliti je do prvog škvera. Ali kako kad je puna tereta? Ne bi je takvu uspjelo povući ni osam remorkera. Netko se vispren dosjetio da će osiguranje il' ovako il' onako nadoknaditi barem dio štete, a da se tereta moraju riješiti kako znaju i umiju. Najjednostavije rješenje je da naranče bace - u more!

I zaista bi tako. Nije se tada marilo previše o ekološkim normama, uostalom, izvanredne situacije iziskuju izvanredne mjere, odluka je donešena, zapovijed je glasila - bacaj te naranče, nisu ti ćaćine!

Nije prošlo ni pola jutra, a po okolnim se mistima već pročulo da je more oko škoja prepuno naranči s nasukanog broda. A ne triba našem čoviku puno da zbroji dva i tri. Po starim pomorskim užancama - ono šta nađeš na otvorenome moru - tvoje je! Ribari, i ne samo oni, masovno su isplovili, prvi naoružani mrežama potegačama, drugi špurtilom i ostima, a oni treći sa sićima i karatilima. Nastala je pomama, kao u Pokemonima, tko će više naramača skupit, najviši su se penjali na jarbolete i davali upute kormilarima. Eno jene tamo, i još su dvi livije, a vidi ono, ima jih dabi dvadeset! Ajme meni, ma kako to voziš Mate, jesan ti reka da se daš malo tamije! Još će oni šempjo Pjero ulovit više od nas!



Bilo kako bilo, u najkraćem mogućem roku, najveći je dio tereta ne samo prekrcan već i ekološki zbrinut i to spontanom metodom, nikad ranije viđenom ni korištenom. Tih je dana pola Dalmacije mumalo naranče brodolomke. Bilo ih je lako prepoznati jer je većina njih bila onako malo šporkana, maćana i conkulasta, a mnogi se i danas kunu da su narednih mjeseci sve srdele, lokarde i palamide ulovljene između Rogoznice, Visa i Jabuke malo "bacale" na okus naranče.



Post je objavljen 28.09.2017. u 13:21 sati.