Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lanolina

Marketing

Malo prosipanja "mudrosti" o privatnosti i o komentarima

Prošli je post bio preosoban pa sam ga obrisala. Sumnjam da itko zna o čemu pričam, ali i da zna, nema veze. Bez obzira na to što sam ovdje anonimna, u onom trenutku kada sam podijelila nešto što je bilo sasvim privatno, osjećala sam se kao da sam podijelila previše i da sada svi znaju o kome se radi. Tim više što sam onda dok sam pisala to bila rastresena i nerazumna, a smatram da sugovornik zaslužuje znati i drugu stranu priče (jer mrzim biti "žrtva", ali to je, kako sam rekla, preosobno). I u životu izvan ovog "blogerskog" (koji je prilično kratak :D) ne volim pričati o privatnim stvarima. Imam jednu prijateljicu s kojom mogu otvoreno pričati i kojoj u potpunosti vjerujem, ali čak ni ona ne zna sve niti mislim da treba. Svi imaju svoje probleme i dodavati im još jedan svoj je presebično čak i za nesebično prijateljstvo. Osim toga, svaki put kad dođe do pričanja o stvarima koje me muče budem presubjektivna. Nose me emocije i ne sagledam situaciju objektivno niti me u tom trenutku nekakva objektivnost zanima. I zato se nakon "emocionalnog pražnjenja" osjećam još gore. Kao da sam toj osobi stavila još dodatnog tereta i kao da sam onu drugu oblatila (i ne želim da sugovornik o toj osobi misli loše jer se ja ne znam pobrinuti za svoje emocije i kako ću se odnositi prema problemu). Zato dijeljenje svojih osjećaja i problema s drugima, pa čak i na ovakav način, doživljavam kao potpuno "razgolićenje" i "otkrivanje", ali i svojevrsno blaćenje one treće. Znam da nisam jedina koja se tako osjeća, štoviše, vjerujem da se gotovo svi tako osjećamo, ali muči me što nemam gdje ni kome reći kako se osjećam ni što mislim (pa čak ako to vrijedi samo za taj jedan kritični trenutak). Pisanje u nekakvu bilježnicu ne dolazi u obzir. Uvijek postoji mogućnost da će ju netko naći, a i svoj rukopis ne podnosim (oni dnevnici na ključanje isto nisu opcija; čudi me da ne izgubim ključ od kuće, a ne neki mali ključić od dnevnika u koji pišem gluposti). Pisati ovdje dolazilo bi u obzir kada nitko ne bi mogao vidjeti blog, ali s druge strane, ima i drugih stvari u životu (hvala bogu) o kojima bih voljela pisati i voljela čuti (pročitati :D) što vi mislite o tome. Ne znam zapravo zašto je to problem, podijeliti svoje osjećaje ili probleme tu gdje te nitko ne poznaje (osim ako ti to ne želiš). Valjda u tome što kada bih pisala o stvarima takve tematike ne želim pročitati komentare. Ne želim da mi netko daje savjete, kritizira ili jednostavno pruži utjehu, a dobro znam da se komentari, ukoliko ih ne želiš, mogu isključiti, ali ni to ne bi bilo rješenje (barem za mene). Zašto objavljivati onda? Napravit ću sad jednu jako jako veliku digresiju, nevezanu za sve gore, ali priča s komentarima me podsjetila na post u kojem se jedna blogerica obraća drugoj zbog komentara. Već sam nekoliko puta naišla na postove u kojima se međusobno prozivaju zbog komentara. Netko je uvrijeđen i odmah uzvraća, što se u pravoj, "oči u oči" komunikaciji isto može "izignorirati" na svoj način, ali ovdje zaista ima pregršt opcija koje ti omogućuju ignoriranje ljudi koji te živciraju ili iz tebi (ne)poznatih razloga jednostavno ne odgovaraju. Ja osobno tu dolazim kad se želim opustiti, pročitati nešto što mislim da je zanimljivo i prokomentirati ili ne prokomentirati to, nevažno (nekad mi se jednostavno ne da), a ne zato da se s nekim prepirem zbog stajališta ili teme posta ili komentara. Zašto sad uopće spominjem to tu, a ne u komentarima tamo je zato da svi oni koji ovo možda čitaju ili žele komentirati, znaju sljedeće: svatko ima pravo na svoje mišljenje. I svatko tko želi poštovanje, mora ga zaslužiti. Ne toleriraš tuđa mišljenja? Neće se onda tolerirati ni tvoje. Blokiran si, a ne znaš zašto? Jednostavno pusti to na miru. Zašto uopće želiš znati zašto te netko blokirao i zašto nekog tražiti da se zbog tog očitava i opravdava? Očekivati opravdanje od osobe koju ne poznaješ i nije ti nitko bitan u životu? I onda na kraju krajeva se možda izgladi to i možda dobiješ pravo opet komentirati, ali mene bi više prošla volja. Opet, ja sam takva da me ne zanima previše zašto sam nekome možda dosadna ili zašto netko nikad ne želi uzvratiti komentare (ne uzvratiti u smislu; ja tebi komentiram pa moraš ti meni, već mislim na odgovor na temu o kojoj se pisalo), a neki drugi su opet takvi da njih to pati i baš moraju znati i sve je to za ljude. Uglavnom, napravila sam sad nešto što nisam htjela, a to je reći svoje mišljenje o nečemu što uključuje i druge blogere, ali eto imala sam potrebu reći nešto o trenutno aktualnoj temi.



Post je objavljen 21.09.2017. u 16:07 sati.