U pravilu, ne šaljem na natječaje priče. Ovo je 4. koju poslah. :)
Volim radije, na neki način, podržati pozitivne ljude, i sudjelovati u onome što oni organiziraju.
Tako je i sada slučaj sa A Portalom, na kojem su danas objavili jednu moju pričicu.
To je portal sa vrlo mladim timom; pišu, šale se, ali i promišljaju u kakvome svijetu živimo.
Slobodno upratite, ako imate facebook nalog.
Vama priču nudim ovdje na čitanje.
A ukoliko je želite podržati lajkom ili shareom, iskrenim komentarom, i više ste nego dobrodošli. A još i stignete sudjelovati - svojom pričom.
Link mjesta objave jest na dnu priče.
Bijelo srce
Nikada nisam razumio žene i zato sam, unatoč povremenim vezama, samac. Kada bolje razmislim, samo sam jednom zavolio. Nju. Od svih tih boginja na Zemlji, koje su mi obilježile život, iskreno sam privolio najkompliciraniju. Bila je čudljive naravi, i zapravo, tek sada uviđam, sasvim drugačija od mene.
Znala je reći, sa neopisivim sjajem u licu i dječjim zanosom: - Nas dvoje smo kao dva uragana koja se spoje, znaš? Mi stvaramo nove dimenzije ljubavi i strasti –
Oko sebe je širila miris tople karamele. Zarila bi zube u moju bradu, ne dopuštajući da je poljubim.
- Nemoj me ljubiti. Nisam spremna – i tada je utonula u tugu iz koje se nije uspjela iskoprcati ma koliko ju nasmijavao.
Njena su me takozvana duhovna buncanja zapravo zabavljala, a predivno i čvrsto tijelo, kakvo je imala, bilo mi je ideal ljepote. Uživao sam u njoj, u doticaju njezinih ludila.
Nigdje nije imala mira. Vječito je cupkala, a raspoloženja su joj oscilirala iz minute u minutu i varirala bi od potpune nezainteresiranosti do bolesne znatiželje.
Stalno me je za nešto optuživala: da ju varam, obmanjujem, ne volim, podcijenjujem.
Jednu večer mi je njezina nestalnost dozlogrdila, te sam izgubio strpljenje: derao sam se, nazivao je pogrdnim imenima, prijetio joj čak i dobrim batinama, ukoliko se već jednom ne sabere.
Ne bih je naravno nikada udario.
Zar bi se takva izjava u afektu stvarno mogla nekome uzeti za zlo? A da me je razljutila nepovjerenjem, jest. Ona je očito samo to i trebala. Prijetnju.
Trenutno me pogledala očima koje sam prvi puta vidio: uplašenim.
U njima sam ogledao mrtvog sebe. Kada sam iz nutrine istresao sav nataložen jad, okružila nas je neugodna tišina. U zatišju se ona brzo sabrala od doživljenog šoka. Naglo je ustala iz kuta sobe u kojem je potražila utočište od navale moga bijesa, i zgrabila jaknu, prebačenu preko fotelje.
Pognute glave, oblačila je kožnjak istovremeno navlačeći tenisice na noge.
Okrenula se prema meni i mučnim altom izustila: - Ovdje nam se putevi razilaze -
Tek tada sam podivljao: -Kakvi putevi? Ma o čemu ti pričaš? Gdje si krenula?-
Primjetio sam da drhti. Ne, pa ona se tresla.
- Mene su previše puta udarili u životu. Znam prepoznati nasilnika. Ti si jedan od njih -
Krenula je put izlaznih vrata. Nasrnuo sam sa leđa na ženu koju sam ludo volio.
- Nasilnik? Ti ćeš mene nazivati nasilnikom, je li? Ajde, gubi se onda. Idi cvili negdje drugdje i pij krv nekom drugom, luđakinjo! -
Osjetio sam da čvrsto držim njezinu ruku za zglob, dok se otimala.
Učinilo mi se da joj suze kupaju zjenice u očima, ali iz njih ništa nije poteklo. Niti kap. Pustio sam je.
Nije zalupila vratima. Samo je tiho otišla.
Napustila me jubilarni deseti put. Bio sam uvjeren da će se vratiti za manje od sat vremena, kao i svaki puta do sada.
Sjeo sam ispred TV aparata ali ga nisam upalio. Buljio sam u jednu muhu, koja je zujajući letjela oko moje noge, dok se nije spustila na rub hlača. Zbog te zunzare na meni i radi ove gotovo filmski odigrane životne role, osjećao sam se poput smrdljivog izmeta.
*
Prošle su godine. Na moja pisma nije odgovarala, kao ni na telefonske pozive. Niti se pojavljivala, nenajavljeno, kako je uvijek dolazila. Imao sam se potrebu ispričati. Samo to.
Trebao sam oprost, iako nisam ništa loše učinio.
Sate, dane i tjedne sam provodio u previranju po sjećanjima, tražeći sve druge moguće propuste koje sam eventualno mogao napraviti u toj našoj vezi. Nadao sam se da ću naći pravi razlog zbog kojeg je otišla od mene. Što sam dublje tragao u prošlosti, izbijale su činjenice o naivnom i zaljubljenom dječarcu, i prekomjernoj ekscentričnosti moje voljene.
Lijegao bih u krevet misleći na nju, budio sam se maštajući o njoj, a između sumraka i svitanja, samo ona je bila u mojim mislima, jer sve me na nju podsjećalo, čak i zrak koji sam disao.
Nijedna druga nije me zanimala, jer sam znao da nema žene kao ona, niti sam ikada više upoznao ijednu drugu približno toliko jake energije.
Njome me kidala čak i u sadašnjosti, kada bih se ljut na sebe, nje spomenuo.
Nisam znao odgovor na pitanje zbog čega sam se upustio u takvu glupost.
Da, pogriješio sam, i nikad si to neću oprostiti. Odmah sam vidio da je hodajuća nevolja i umjesto da je se klonim, pozvao sam je u svoj život da dijelimo krevet.
Jedino, nisam razumio što ona zapravo od mene očekuje i hoće, kao, uostalom i sve druge žene.
Ali zbog nje sam, Bog zna zašto, morao patiti.