Namirisati ću te,iako ćeš hodati kilometrima dalje od mene,iako ćeš imati sasvim običan miris,nimalo upečatljiv za ostale,ali ja ću te pronaći,kao što ribari pronalaze svoje pošte,pa bacaju mreže i hvataju svoj ulov,ne,ti nisi moj ulov,ali si moje blago,moja hrana i moj smisao,ti si ona sreća,zadovoljstvo i spokoj koju nosi riba koja se daruje palubi kao život koji se žrtvuje za život.
Tako se i prava ljubav, žrtvuje za ljubav.Bez sumnji,bez straha,i bez borbe,ona jednostavno je,ona postoji,ona osvaja,ona se iskazuje.
Za tebe ću pisati pisma,pjesme,priče i za tebe ću pjevati,za tebe ću se razgolititi i darovati se.Za tebe ću biti ona koja jesam i kada pred sobom nisam,jer život je ovaj i u njemu smo što jesmo, i žudimo za čim nismo,grabimo za tim,kao što djeca grabe za pijeskom u pješčaniku.
Hvala ti,jer te vidim i jer mi nikad nisi izmaknuo,ti me strpljivo čekaš,kao što i ja tebe čekam,cvijet u cvijetu,sunce u suncu,mjesec u mjesecu.
Oprosti si,i meni,nama,to što se ne vidimo još...a onda,kada zablistaju oči,zatitra srce,ispruži se dlan,tada znati ćeš,ono što i ja znam da je sve što slijedi borba,opstanak,žudnja,želja i san,ali i toplina, strast,vjera i hrabrost, i jedan kraj, na kraju svih krajeva,kad i zlatnina pocrni i krene u mrak...
Post je objavljen 15.09.2017. u 00:13 sati.