Marketing
In Memoriam...
Empirejska ruža...
„Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka.“
Dante Aleghieri
Rođen: između 21. svibnja i 20. lipnja 1265. u Firenzi
Umro: između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni
„Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka.“
Dante Aleghieri
Rođen: između 21. svibnja i 20. lipnja 1265. u Firenzi
Umro: između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni
Danteova ljubav, Beatriče je bila nadahnuće njegovim sonetima i vodičica njegovom putu ka raju... moć emocionalnosti je stvoriteljica neprocjenjivih vrijednosti u riznici pamćenja... u kolažu uspomena složenom od osjećanja osjećaja oćutih istinitost Danteovog umijeća. Empirejsku ružu nosimo u sebi, ona cvjeta na Elizejskim poljanama naše duše, ona je najljepši cvijet naše budnosti, .
U zrcalu vječnosti se ogleda bijela ruža, drhtava vizija prohujalog vremena.
Na stazama od snova, utkane u privide lijepih uspomena, koračaju siluete sjećanja, osjećajne slike iz galerije pamćenja.
Srce pamti emocije...titrajima govori poeziju odživljenog života.
Volim te slike ozrcaljenje u zlaćanom sjaju sunoćavanja svijesti, volim ljepotu sutonske zvijezde
u dubini tvog pogleda, volim ritam ponoćnog tanga na stazama ružičnjaka, volim srebro zornice
u tvom osmjehu i miris limunova cvijeta na tvojim usnama.
Na obroncima zagrljaja čujem zvono zenita, na dverima poljubaca bubnjeve šamana vremena, u dolini dodira
melodiju srca, u Arkadijskoj tišini pastoralu od sna.
U panorami Elizeja, utkanog u pupoljak neumiruće ruže, biserje prosuto putevima žudnji iskri ljepotom čujnosti,
nježnošću ćulnosti, ognjilom strasti, tišinom ljubavi koja bdije nad nemirima.
Život je zatvorio krug otvarajući putanju nezaustavljivosti prelamanja misli u osjećanje osjećaja. U neprestanoj vrtnji planeta sve postaje prolaznost i trajanje u titraju svemirskog oka.
Promatram svitanje na dlanovima vječnosti i na pergamentu spoznaje čitam mudrosti ispisane srcem. Daljine nestaju. Noć i dan zaokružuju trenutak i postaju scena ljubičastog sna... izronjen iz podsvijesti san uranja u svijest... postaje osjećaj koji pamtim...
Život bez emocionalnosti i snova bi bio bezvrijedan...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 14.09.2017. u 07:07 sati.