Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/broduboci

Marketing

Cestom prema jugu

Vjetar s mora donosi miris friškine, majoneze i kreme za sunčanje visoko u brda, preko grebena se kotrlja veeelika kugla sladoleda u kojoj se skrio jedan oblak, lastavice luduju iznad užarenog asfalta cestice prepune smicalica. Lukavice prepotentne, pojavljuju se niotkuda pa se u brišućem letu strmoglavljuju tek na pedalj iznad tla, da bi se već trenutak kasnije,na jastuku toplog zraka vinule do visokog Ce.

Nije mi bistro iz kojeg razloga to rade, zapravo možda čak i jest, jednostavno - uživaju, krila su stvorena za let, i one to dobro znaju, ali zašto se tako poigravaju samo modre laste, a ne i druge ptice - e to je pitanje.

S buketom upitnika iznad retrovizora vozio sam te nedjelje predjelima kojima rijetko prolazim, a da ni sam ne znam zašto. Em su mi bliski, em su interesantni, čak i atraktivni. Golema prodolina koja povezuje cetinski i neretvanski kraj, a "putuje" usporedno s obalom Jadranskog mora, na prvi pogled djeluje samozatajno, ali čim malo pročeprkaš ispod površine, počnu se otkrivati neslućena bogatstva. Naravno, ne u dukatima i suhom zlatu, već u saznanjima. Uostalom, tumarajući okolo-naokolo svih ovih godina, shvatio sam jednu stvar - tamo gdje vidiš zanimljiv zemljopis, u pravilu možeš naći bogatu povijest.

Obreo sam se u Cisti Velikoj, selu koje je geografski bliže Trilju nego Imotskome, a opet ljude iz tog kraja nekako instinktivno svrstavamo u "Imoćane".
Naime, postoji fina jezična distinkcija kad netko kaže da je iz Sinja ili od Sinja, isto tako - je li iz Imotskog, Vrgorca, Vrlike, Drniša, ili od Imotskog, Vrgorca, Vrlike, Drniša. (nepotrebno precrtati)

Razlika sitna ali bitna, ako je "iz", to znači da živi, ili da je barem porijekom upravo iz tih gradova, ali ako je samo "od", tad se možemo naći na stotinu muka, jer može biti iz bilo kojeg sela "krajine". Istina, postoji i podvarijanta "baš iz", koju vole koristiti oni koji su odrasli na sluhomet od pjace i glavne ulice i koji u svojim kućama nisu držali kokoše i prasce. Samo su ih mumali.

No, vratimo se mi u Cistu. Veliku. Koja se nalazi u blizini još jedne Ciste. Provo. Ne smijete ova sela brkati sa Čistom Malom i Velikom koje se nalaze iznad Šibenika i Vodica. To je drugi par postola. Ono što ih povezuje, barem u lingvističkom smislu, jest - cesta.

Cista je naime ikaviziran oblik riječi cesta i sva sreća što je na tome ostalo jer ne sumnjam da bi neki nadobudni jezikoslovac jedva dočekao gnjaviti sve oko sebe kako se pravilno kaže - cijesta. Upravo je ta cijesta, pardon cesta bila nit od koje je nastalo sve što danas vidimo. U vremenima starog Rima povezala je Tilurium, vojni logor kod današnjeg Trilja i Naronu, sjajni grad u dolini Neretve. Vjerojatno je i prije tih vremena postojala neka vrsta, ako već ne ceste, onda barem staze koja je prolazila istom trasom.

Neću pogriješiti ako kažem da je Cista Velika arheološka Meka. U svega nekoliko kilometara prostora posložili su se tragovi ne samo stoljeća, već tisućljeća povijesti. Pomalo je začuđujuće da se osim u stručnim krugovima, o tome veoma malo zna.



Najpoznatiji je lokalitet Crljivica na kojem se nalaze dvije nekropole stećaka. Uz još jedno slično nalazište u Konavlima, Crljivica predstavlja najznačajniji doprinos Hrvatske u "reprezentaciji" lokacija razbacanih diljem Dinarida, ponajviše po Bosni i Hercegovini, ali dobrim dijelom i po Srbiji i Crnoj Gori. Svi oni zajedno su nedavno uvršteni u UNESCO-ov popis svjetske materijalne baštine i predstavljaju jedno od trajnih vrijednosti koji su odavno nadrasli lokalne okvire.





Stećak, taj kameni spavač iz davnina, nadgrobni spomenik koji zapravo slavi život, blok s isklesanim ukrasima, prizorima iz života i natpisima vrlo dubokim, nerijetko i duhovitim, jedinstvena je pojava ispod ovog našeg neba. Mada ih, ako ćemo istinu reći, ne šljivimo ni dva posto. Uglavnom ih shvaćamo zdravo za gotovo, kao neka kamenja razbacana po livadama. Kao - da je to nešto vrijedilo, ne bi nas dopalo. Barem nam kamenja nikad nije nedostajalo.









A i za nas wannabe Europejce, stećak je kao kamenčić u cipeli kojeg bi najrađe odgurnuli od sebe, ma znate, kao, ipak je to obilježje tamo nekih dalekih balkanskih gudura kojima mi ni u kakvom slučaju ne pripadamo. M'da. Uzmite bronhi.

Zgodan mi je podatak da je sam pojam stećak proizišao iz riječi stojećak.

Dakle, moglo bi se reći da stećci mogu biti stojećci, sjedečci ili ležećci. Mada, nisam siguran koliko je pametno inzistirati na ovakvim jezikolomnim akrobacijama.

Stećcima jednostavno treba prići, dodirnuti ih, osjetiti energiju nekih davnih vremena i otploviti mislima u budućnost. Crljivica je mjesto ružnog imena ali prekrasnog izgleda. U neposrednoj blizini stećaka nalaze se obzidani bunari, slični onima u Rajčici.



Automobili jure cestom, zaustavi se niti svaki stoti. Pored ugibališta postavljeno je nekoliko informativnih tabli, već izblijedjelih. Jedna od njih propucana je mecima. Šou. Baština čovječanstva? Baš!

Par kilometara dalje nalazimo Crkvine, još jedno velevrijedno arheološko nalazište. Tragovi sežu od prapovijesti preko srednjeg vijeka sve do naših dana. Nedavno su izvedeni konzervatorski radovi, lokalitet izgleda ljupko, sređeno, ko bombon, napravljen je i toranj koji služi kao vidikovac, table nisu propucane. Srećom.



Tik iznad središta sela Ciste Velike, ističe se uzvišenje zvano Gradina. Čim primijetite da se neko mjesto zove Gradina, nemojte se ustručavati upoznati ga izbliza. Makar se morali pentrati preko kamenčina koje samo naizgled djeluju stabilno. Pomisao da bi se mogao stropoštati, ljosnuti o tle i naći se oči u oči s nekim poskočićem, nije isuviše ugodna. No, s Gradine puca lijepi pogled na čitavu dolinu. I ovo mjesto "diše". Samo je očito malo onih koji to osjećaju.



Nešto niže, ispod naselja, zaokružila se Zadužbina, još jedno od čudesnih mjesta, minijatura pučke arhitekture koja i bez riječi govori mnogo o životu ovoga kraja.



Zadužbina je veliki bunar, smještena u središtu udoline koja nalikuje na pliticu. Prostor oko krune bunara popločan je kamenjen, pravilnog okruglog oblika. Ponekad se koristi i kao pozornica. Čujem da se svakog ljeta održavaju "Dani gange i bukare". Volio bih to vidjeti. I čuti naravno.



Zavirio sam u bunar čisto da vidim ima li vode. Iznenadio me svojom veličinom. Vode ima, naravno, usprkos sušnom ljetu. Ima i plastičnih boca koje plutaju površinom. Dobro je. Kad već ne može bolje.



Otišao sam iz Ciste Velike s pomiješanim osjećajima. Ovo neveliko mjesto ima najmanje četiri, ne vrhunske, nego turbo-mega-ultra lokacije. Stekao sam dojam da rijetko tko ovamo zalazi, možda tek poneki znatiželjnik. Svjestan sam i toga da ovo nisu mjesta koja će masovno privlačiti turiste, ali to zapravo i nije šteta. Ipak, organizirati nekakve poučne ture sigurno ne bi bilo naodmet. Samo, valjalo bi se za početak barem malo odmaknuti od gange i bukare. Ne moramo ih se odreći već kako rekoh, samo malo odmaknuti. Pa im se nešto kasnije vratiti. Bit će slađe.





Post je objavljen 13.09.2017. u 12:18 sati.