Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kamena-kucica-na-skoju

Marketing

Letu štuke, letu avijoni

U ponediljak iza dva smo se uputili put aerodroma, ispratiti drage naše, s kojima smo se družili zadnjih desetak dana. Vrime nas je, ili ipak njih (za nas fetive manje-više) solidno (po)služilo, a nebo na zemlju se sručilo tek na kraju, nedovoljno da pokvari odmor i ispere sol sa kože. More nas je svakodnevno viđalo i ljubilo, koliko god da su plaže, već od prvog rujna, poprilično opustjele. Ono malo ustrajnih, više je na žalu ili klupi, na bicikli ili rolama, u šetnji ili trci, nego li u moru. Stranci zato odustaju malo teže, pa se uvijek našla nekakva zabava, da ne kažem, zgodno društvance. Tako smo znali jednoj veselo-glasnoj ekipi iz Španjolske tumačiti, kako tu nema nudističke plaže, ali mogu otići na drugi kraj grada, do Kaš(j)una, pa su se, eto, zadovoljili i toplesom.

Dragi naši su doletili prvog iz Beograda, sa debelim kašnjenjem avijona, a koliko su tek kasnili za odletiti, ne pitajte, kad su i večeru dobili. Predviđeno uzlijetanje u po bijela dana toliko se odgodilo, da ne rečen, razvuklo, do kasnih noćnih ura, da još mogu biti sretni, što su i noćili u vlastitom krevetu.
Sin je stigao šestog iz Pariza preko Zadra, ovaj put iznimno ranije nego što je mislio, zahvaljujući hvatanju autobusa za Korčulu... kakvu sad Korčulu?! pitamo se mi... a kako će do Korčule, ako ne priko Splita, pojašnjava on... i eto njega prije ponoći, ljubi ga majka... pa mu kažen... lipo te je vidit, sinko... a da nisan na slici, a... smije se on... pa se grlimo i smijemo u duetu.

A do jučer se nismo puno tendili ni u štuke, ni u avijone, ni u aerodrome. Prvi put sam letila sa svojih desetak godina, kad je otac mene i brata "provozio" do Zagreba, i pamtim to uzbuđenje i kontreštavanje s bratom, tko će sjediti do prozora. Kasnije sam letila još par puta službeno, tijekom radnog vijeka, i od tada je prošlo ohoho vremena, ali i ohoho promjena, rekla bih, kada vidim kako to danas funkcionira.

Od kad je sin postao "svjetski putnik", ušli smo u kolotečinu odlazaka i dolazaka, udomaćili se na aerodromu, da se ne gubimo više okolo kole ulaza i izlaza, redova letenja, slijetanja i uzlijetanja, obnovili i proširili geografske širine i dužine, od Krila Jesenica do Kariba, od Pariza do Honfleura, naslušali se svakakvih priča okolo kole skeniranja, skidanja, pregledavanja, nepažljivog rukovanja i zagubljenih prtljaga, oduzimanja (nedopuštenih) stvari koje završavaju u ogromnoj kanti... bacaju li se doista?... ili poklanjaju?... ili recikliraju?... ili dodatno zagađuju okoliš?... gdje konačno završavaju te puste šminke, mazalice, sokovi, boce, cigarete...?




Od kad sin leti po svijetu, gotovo ni jedan let mu nije prošao posve glatko, bilo po pitanju reda letenja, bilo po pitanju prtljage ili (ne)dozvoljenih stvarčica. Zadnji put mu bacilo sok u tetrapaku, al' ajde, ali kad se jednom morao natezati i čekati da mu ne bace i tekućinu za leće, šta reći na to. Kad je letio preko Rima za Palma de Mallorcu, kufer su mu zaboravili u Rimu, pa je sedam dana na brodu bio gotovo bez ičega. Spasila ga "braća jugoslaveni"... šta god treba, brate, pitaj... davali mu do gaćica. A valjda je sretan, što ga je i dobio, mogao se i stvarno izgubiti. Red letenja je posebna priča, jer gotovo ni jedan do sad nije sletio ni uzletio na vrijeme. Na onoj velikoj informativnoj tabli, na aerodromu, sve se žuti delay do delaya, da se priupitaš, leti li još ikoji avijon po redu letenja.

Da sad i ne spominjem, koliko treba novaca i živaca početniku-pomorcu, okolo kole doškolova(va)nja, papirologije, zdravstvenih pregleda na sve i svašta, čak se i cijepiti morao nanovo, uz naše zdravstveno, koje gubi kartone i evidencije, pih, po nekakvim tamo podrumima i seobama... ma, trista čuda treba proći za doći do jedne obične matrikule, a onda opet sve ispočetka, novih trista čuda za naći, koliko-toliko, dobar posao. Agencije, razgovori, sporazumijevanja, dodatna učenja jezika, kompanije, brodovi ovakvi i(li) onakvi, ugovori s raznoraznim, boljim ili lošijim, uvjetima, formulari, potvrde, papiri, traženja što jeftinijih avijonskih karata, presjedanja, čekiranja, metroi, autobusi... ma, ne što je moj, ali treba tu puno snage i hrabrosti, ja bih rekla, za sve to izdržati i pregrmiti, u potrazi za onim nečim... boljim... zadovoljavajućim. O našim ovdje uvjetima govorim, dakako, za svijet ne znam.

A pitaju me u zadnje vrijeme šta pravim nered po Americi, a ja, eto, do jučer nisam ni znala da imam uraganku za imenjakinju. Poharalo, eto, Karibe - St. Martin, Barbudu - svo to otočje, okolo kojih je i sin do jučer plovio, i po kojima se prošetavao. Pa ga gledam nekidan u majici St. Martin, i tjeram misli od sebe, kako bi se osjećala da je tamo.




A danas francuzira... da upotrijebim izraz naše Marčeline, koja to reče za sebe... miljama je daleko od Atlantika i Amerike, od uragana i pustošenja, i u usporedbi s tim i takvim, gotovo pa je na vratima od kuće. Plovi mirnijim vodama, riječnim tokom i brodom, koji je daleko više po mjeri čovjeka, uz bolje uvjete, bliže i češće kući, vidno zadovoljniji nego jučer.


Cruising the Seine, Paris to Normandy France

P.S. Ne može kod mene bez preskoka, zastoja, intermezza, jer trenutno sam u posve nekim drugim filmovima, ali... da ću u ovoj godini privesti kraju tematski dio uknjižbe, poprilično je sigurno... imam još par mjeseci vremena, mada... leti i vrime, ne samo štuke i avijoni... mah...



Post je objavljen 13.09.2017. u 13:08 sati.