ne mogu shvatiti,
ali sve je danas drugačije
i kiša na trgu padala je nekako sniježno
othrvala sam se ljubopitljivoj, dražesnoj
gospođi, ali, kao da smo se tješile..
savezništvo nam je bilo u odjeći.
nekako svečano odjevene, obje,
za takav dan, pun neizvjesnih odgovora
na koje smo bile spremne.
prolazim pored zmaja, i upitam se što on
tu radi.
sve je puno krutosti i omeđeno razmrvljenim
sjećanjem, bilo.
sve je bilo stakleno i prozirno.
čitavim putem, savjest je, nekako potpuno
smiješno, za tu prigodu, mislim,
plivala u omekšivaču. i kad bi me okrznuo slučajno,
poneki miris parfema, činilo se da sam zalutala,
kao prosječna posjetiteljka, u novom gradu.
a sad, dnevnici.
dva čovjeka plove pod gradom. iznad njih se
uzdižu zvonici i svi su potekli od istog vremena.
ti rađaš moje misli, a ja ću čekati da odeš.
roditeljice, ti si moje oružje.
kada ti odeš, ja ću nastaviti dolaziti,
prišapnuti mu noćas, da je tu pun mjesec,
i da san ne želi na oči,
a kad se rodi dan, on će u berbu.
prezreli su grozdovi,
i nar je crven.
zar ne vidiš da te čekam, i čekat ću
dogodine, za stolom vladara punim slasne ribe.
u bakrenoj kolibi strasti,
među zasadima peršina, među deblima i zvijezdama
teške glave ribarske pjesmom nas nadnaravno
iscjeljuju.
Post je objavljen 10.09.2017. u 23:37 sati.