Bila mama Imenka, bio tata Limenka. Zapravo, nisu još bili mama i tata, ali zato su bili na dobrom putu. Ili su im barem tako tvrdili svi testovi koje im moderna znanost nudi. Bebotest je bio pozitivan, na ultrazvuku se vidio čovječuljak, elektroencefalogrami su pokazivali rane mamaste valove, elektrokardiogram je jasno ukazivao na još jedno srce, na maminim dlanovima pojavile su se dodatne linije života, u jutarnjem horoskopu pisalo je da treba očekivati prinovu, a na tostu se umjesto već dosadnog Isusa ukazalo nasmiješeno bebinje lice.
Dakle, trebalo je smisliti ime. I to ne jedno, nego dva, jer nisu još znali kakav set kromosoma nosi mali čovječuljak. Ali kakvo ime? Imenka i Limenka imali su iza sebe gadnih trauma s imenima i nisu si mogli dopustiti da svom potomčetu naprave isto što i njihovi roditelji njima. Imenku su cijeli život zvali limenka i zbog toga se panično bojala svih imena koja se mogu pretvoriti u rugalice. Jurica-curica, Maja-staja, Ivica-gljivica, Marija-kramarija, Vesna-bijesna, Josip-osip... Limenka se zapravo nije zvao limenka, nego nekako drugačije, ali o tomu nećemo, osim da mu je vlastito ime bilo toliko mrsko da se radije zvao Limenka.
Zbog toga su buduća mama i budući tata dane i noći provodili tražeći imena. Pregledali su sve kalendare do kojih su mogli doći - katoličke, pravoslavne, zdravoslavne, budističke, nudističke, islamske, pa čak i one obične, ali ništa im se nije dopadalo. Zatim su doma dovukli sve moguće knjige "Tko je tko u..." i redom u njima čitali imena. I opet ništa. Onda su dovukli pola tone biografskih leksikona i opet im se ništa nije dopalo. Uzeli su čak i telefonski imenik i cijelog ga prolistali. U očaju su prolistali čak i Bibliju, Kuran, Kalevalu i Silmarilion, ali i dalje im se ništa nije sviđalo. Zapravo, svidjelo im se štošta, ali odmah po svidu uletio bi im zgroz pa bi tražili dalje, jednako uzalud.
Dan rođenja polako se, ali sigurno približavao, a Imenka i Limenka nikako nisu mogli smisliti ime, tako da ih je polako počeo obuzimati očaj. Šetkali bi ukrug po kući i naglas izvikivali što bi im palo na pamet, a drugo bi odmah reklo da ime ne valja.
- Rabarbara!
- Ne može!
- Zmajoslav!
- Jel ti to mene zezaš?
- Korjenka!
- S time možeš odmah pod zemlju.
- Jaslav!
- Tislav!
- Netkoslav!
- Nitkoslav!
- Zekoslav?
- Crkva.
- Svemir!
- Mislim da nam je beba ipak malo manja.
- Kotač!
- Točak!
- Zskjdfhksdf?
- Nmž!
- Oblak?
- Kiša?
- Možda ako budu blizanci...
- Neće biti, ali ne.
- Kiril?
- To smo otpisali još na onom kalendaru.
I tako je to trajalo iz dana u dan, iz noći u noć, dok u nekom času Imenka i Limenka nisu zaključili da bi to njihovo zdvajanje moglo loše utjecati na psihu djeteta. Iz toga su onda zaključili da im je najbolje uopće ne razmišljati i pustiti da posao odradi podsvijest. I tako su učinili. Međutim, tjedni su nastavili prolaziti, a podsvijest se je radije bavila snovima, negoli imenima. Tako da se jednog dana rodila bezimena beba. Primaljama to nije bilo ništa čudno jer su mnogi roditelji imali slične dileme. I tako je beba kući došla samo s prezimenom.
No, druge bebe obično bi ime dobile u idućih nekoliko dana, ali ova nije. Imenka i Limenka jednostavno nisu imali ideja za ime, s kojima bi se složilo barem jedno od njih. A druge ljude nisu htjeli ni slušati. I tako su opet krenuli dani, ali ovaj put još teže. Jer sad ih nije morio samo nedostatak imena, nego i okolina, lagano već zabrinuta za novouvećanu obitelj. A nisu ni lokalni zakoni baš milo gledali na bezimenu djecu.
Spasonosno rješenje došlo je dok su Imenka i Limenka gledali nekakav film. Film je bio o Indijancima i tamo su likovi dobivali imena po prvim životinjama koje bi uhvatili. Oboje se mladih roditelja oduševilo idejom. Konačno su pitanje imena mogli prepustiti sudbini, znači nečemu što se ne može samo tako propitkivati ili ignorirati, kao npr. rodbinu. Poneseni oduševljenjem, odmah su ugrabili svoju bezimenu bebu i odjurili s njome pravo u zoološki vrt. Jer beba je premala da hvata životinje, ali sigurno će im dati nekakav znak, čim vidi životinju čije će ime nositi. No, beba im je cijelo vrijeme spavala i nije se čak ni promeškoljila. I tako su doma došli s još uvijek bezimenom bebom.
- Možda da pričekamo da odraste?
- Doći će nam iz socijalne službe, oteti bebu i dati joj neko bezvezno ime.
- I to je nekakvo rješenje.
- Proglasit će nas neuračunljivima i dati bebu na usvajanje.
- To bi bilo pošteno. Mi i jesmo neuračunljivi.
- A da se sakrijemo u planine?
I tako su Imenka i Limenka spakirali što im je trebalo za život u divljini, riješili se svega što bi propalo u idućih deset-dvadeset godina, dobro zatvorili kuću, postavili bombu za slučaj da tko provali i otišli u planine. Puno godina kasnije, s planine se spustio Mali, sad već velik, noseći sa sobom nekoliko dokumenata i ključ. U glavi je pak nosio upute za deaktivaciju one bombe i obećanje da neće reći gdje su Mama i Tata dok ne bude sigurno da je sve otišlo u zastaru.
Post je objavljen 09.09.2017. u 09:25 sati.