Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lisbeth

Marketing

Moj Aki

Moj Aki nikada nije bio moj. To je štene koje sam dovezla iz drugog kraja hrvatske jednoj ženi u Zagoru.
Bio je mali, majušni, na slikama je izgledao veliko. Nije, žena je imala male ruke…
Bio je ispovraćan i iscrpljen kad sam ga uzela. Bila je kišna nedjelja Uskrsa.

Image and video hosting by TinyPic

U mojem je kombiju raširen klik-klak kauč u teretnom dijelu, u potpunosti ispunjava prostor. Tu se vozi moj pas i moja kćer. Moja kćer jer je u pubertetu i voli ležati kao i svaki pubertetlija, a pas, jer je pas i voli ići s nama i jer voli gledati kroz sve prozore i tako joj (pas je žensko) nije muka.
Računala sam na to da i malom psu neće biti muka, računala sam na to da će moja nesreća od psa prigrliti to malo štene i pružit mu malo majčinske topline. Ne, ona se nafunjila na sve nas i demonstrativno sjedila na kraju kauča i gledala kroz zadnji prozor kombija cijelim putem. Ulogu majke zamijenila je moja kćer koja, Bogu hvala, ima poseban senzibilitet prema životinjama i naslijedila je od mene tu crtu da je svaka životinja prihvaća. To je kažu u karakteru, ne znam….
Moj Aki je ležao uz nju, šutke. Nije ga se čulo cijelim putem. Ni kmkm, ni cmuganja ni jaukanja, ničega. Kao da je znao sve.

Do jednog trenutka ja sam samo trebala odvesti neko malo štene hrvatskog ovčara jednoj ženi koja čuva mog psa kad idem na duži put, samo to. Ženi kojoj je neka beštija ubila njezinog psa starog dvanaestak godina, malog mješanca, i koja ne zna funkcionirati bez psa. Jer on je njoj bio utjeha kad su djeca otišla svojim putem, s njim je pričala i svađala se o njemu je brinula i kriomice ga dovodila u krevet usred noći da muž ne zna. Mojeg bi psa grlila i mazila i nosila kao dijete i kuhala mu posebno hranu i pretjerano pazila. Znala sam da će pas biti u najboljim mogućim rukama, znala sam da za nju mogu garantirati.

Ima sudbine u takvim pričama-ja jesam znala da će bilo koji pas imati veliku sreću ako dođe k njoj, ali nisam mogla objasniti onima koji su imali pse. Nisam mogla objasniti da je ona stara, da ne vozi, da živi u izoliranom području i ne može hodati oko udomitelja i birati. Jer to bi bilo loše-ona bi ih odvela sve kući…
Ona je, kao što mater zamoli kćer, zamolila mene da odaberem za nju psa. I ja sam odabrala odmah ovčara, ali bila sam odbijena svugdje. Jer nisam dovoljno dobra, jer oni ne mogu shvatiti kako ja mogu za nekog drugog doći po psa...

I onda sam naišla na oglas za hrvatskog ovčara i shvatila da je on savršen izbor. Žena je rekla može. Mogu dobiti psa. U Slavoniji je pas. Ja sam u Dalmaciji.
Rekla sam mužu, ma to ti je odmah kod Zagreba, kad smo već gore, samo ga pokupimo. I on je rekao dobro. Poslije me psovao do Garešnice i mene i psa i nije ga htio ni pogledati…
Kad sam već pomislila da se moja uloga u toj priči bližila kraju, ustvari je tek započela..
Vozila sam već dugo i gledala na sat, zbrajala koliko mi treba da dođem kući prije ponoći. Ali morala sam stati. Taj je trenutak promijenio sve.
Stali smo na jednoj benzinskoj i udaljili se malo na parkiralište. Moj pas je odmah otrčao i moja kćer za njim, a Aki… Aki je hodao uz moju nogu. Ja sam stala, on je stao. Ja sam zakoračila, on za mnom. Tako smo hodali kao u onim filmovima ljudi prema oltaru-Aki je zaista znao hodati uz nogu. Štene od dva mjeseca. Udaljio se par koraka od mene i otišao piškiti, pa natrag uz moju cipelu. Moj se muž smekšao i raspekmezio koliko je pametan, a ja sam gledala kako to malo, majušno stvorenje, od svih nas, odabralo je mene da ga štitim, mene da mi vjeruje. To malo, kovrčavo klupko vune. I tada mi je stala knedla u grlu i do danas nije prošla.
Pomislila sam, ja ću ga danas ostaviti. Tamo gdje će sigurno imati sve, ali ja ću ga ostaviti samog, nekom strancu…
Ja nikada ne bih mogla raditi u Azilu, nikada ne bih mogla udomljavati štence, to sam sigurna.
Ostavila sam Akija, plakao je i plakao, žena kaže da se smirio kad ga je stavila u svoj krevet..
Sunce moje malo, usamljeno…

Treći dan sam došla vidjeti ga, hodao je svojoj gazdarici uz nogu, došao je k meni, igrao se, ali očito je razvio odanost prema njoj brzo. Bili su sretni..
I ja sam, na neki bolan način. Pratila sa neko vrijeme kako se razvija njihov odnos i pustila ih. Nije mogao dobiti bolju kuću. Nikad lanca ni samoće taj pas neće vidjeti, nikad bolovati sam, nikada ostavljen, ali meni je u rukama ostao trag njegove topline kao kad tvoje dijete netko uzme u ruke, malo, malo dijete, a ti u kostima osjećaš potrebu da ga vratiš natrag..

Prošlo je puno mjeseci kako nisam prošla u taj kraj, moj muž jest, kaže velik je, laje kad dođem, to je sad već čuvar, ugrizao bi te sigurno. Mislila sam, vjerojatno i bi, kako bi me se mogao sjećati, ta to je pas, i naravno, svrha mu je da čuva i brani svoje, zato sam ga odabrala, da ju brani.

Danas sam prolazila tim krajem i navratila, bila sam sa svojim psom i morali su Akija zatvoriti u njegov boks jer je moja lajala na njega, on na nju…
Sjedili smo u kući i pričali i u jednom trenutku kad su se uhvatili politike iskrala sam se van do Akija. Prišla sam boksu, nije lajao, vidjela sam u njegovom pogledu da me neće ugristi. Otvorila sam vrata i pustila ga. Trčao je oko mene, njuškao i onda počeo skakati na mene i maziti se. Sjela sam na kamen i mazila ga. On je kao mače gurao glavu pod moj vrat, pod moju ruku, pokušao se cijeli ugurati u moje krilo, moj Aki, veliki Aki koji želi biti štene opet da ga mogu cijelog zagrliti.. Nikada se nijedan pas nije tako mazio sa mnom. Polizao bi mi ruku, pa naslonio glavu na nju i tako ležao… Moj Aki, moje malo kovrčavo klupko vune… Kao da me se sjeća, kao da me voli jer sam ga dovela ovdje gdje je sretan, gdje su livade oko njega i pašnjaci, gdje nema cesta i auta, gdje je slobodan kao što ovčar mora biti…

Image and video hosting by TinyPic





(Zahvaljujem udruzi Na 4 Šape iz Našica i Zeniti što je vjerovala u mene i dala mi Akija, hvala joj što ga je na Uskrs vozila iz Našica do Garešnice da mi pomogne, hvala teti čuvalici što je pazila Akija i njegovu braću, hvala svima koji su sudjelovali u ovoj priči )


Post je objavljen 02.09.2017. u 22:02 sati.