Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Konzervativna revolucija

U prošlome nastavku vidjeli smo kako je mladi Šesti Kundun Tsangyang Gyatso svojim odricanjem od monaškog života izazvao pomutnju među konzervativnim klerom triju glavnih samostana Lhase. Ne imajući sredstava prisile nad mladićem morali su tolerirati njegovo ponašanje, osobito zato jer uz njega je i dalje čvrsto stajao njegov Desi-
.Sangye Gyatso, koji je odigrao ključnu ulogu u njegovom pronalasku kao reinkarnacije Velikog Petog. Sangye Gyatso iako razočaran odlukom Šestog da se ne zaredi, nije sumnjao u njegovu autentičnost. Da li iz čiste vjere u njega ili možda samo zbog nemogućnosti da posumnja u svoju ulogu u pronalasku Šestog, to ne možemo znati.
Bez obzira što je Sangye Gyatso 1703. godine formalno prepustio titulu Desija svome sinu Ngawangu Rinchenu i dalje je sam nadzirao stvari iz sjene i bio je u stanju okupiti na svoju stranu tibetansku vojsku. Dokle je Tibetom vladao Sangye Gyatso iz sjene ili kako bilo i Šesti je bio siguran na svojoj poziciji oko toga nije bilo nikakve dvojbe.
Ironijom sudbine oni isti Hošutski Mongoli koji su spasili Velikog Petog usred velikog građanskog rata na Tibetu u prvoj polovici 17. st. te omogućili njegov uspon na poziciju svjetovnog vladara čitavog Tibeta sada će svojom intervencijom otpočeti jedan lanac ekstremno nepovoljnih događaja.
Mislim da zato prije nastavka trebamo reći par riječi o Hošutima. Otprije znamo da su se Mongoli nakon propasti Mongolske Imperije podijelili na dvije velike grane- Ojrate na zapadu i Halhe na istoku. Također znamo već da je Halha Mongolija (otprilike današnja država Mongolija + istočna polovina kineske pokrajine Unutrašnje Mongolije) godine 1691. izgubila svoj suverenitet i potpala pod vrhovnu vlast Dinastije Qing- mandžurske dinastije koja vlada Kinom.
No možda netko neće znati da Zapadni Mongoli- Ojrati i dalje su prpošni kao i prije, vladaju na svom teritoriju (današnji krajnji zapad Mongolije + kineske pokrajine Xinjiang, Qinghai, Gansu i zapadni dio Unutrašnje Mongolije) održavaju posljednju u povijesti neovisnu državu nomada, na zapadu šire se na zemlju muslimanskih Kazaha, a na istoku uznemiravaju i samu Dinastiju Qing. Glavnina Ojrata organizirana je u plemensku konfederaciju Dzun Gar (Lijeva Ruka) po čemu je nastao naziv Džungarija ili Džungarski kanat i skupni naziv za ta plemena- Džungari.
Ali nisu sva ojratska plemena u sklopu Džungarskog kanata- jedan dio Hošuta koji nas zanima momentalno su posebni po tome što njeguju bliže odnose s Tibetom i čak sa Dinastijom Qing nego sa ostalim Ojratima. Razloge za to nalazimo u već spomenutoj prijateljskoj pomoći Velikom Petom Kundunu tijekom građanskog rata na Tibetu, ali i u činjenici da su Hošuti bili prvi među Ojratima koji su se obratili na budizam i vodili su svojim primjerom druga ojratska plemena u obraćenje. Naselili su samu tromeđu Tibeta, Kine i Mongolije, tamo je 1642. veliki Gušri-kan (prijatelj i spasitelj Velikog Petog) utemeljio Hošutski kanat- odande će Hošuti šezdesetak godina kasnije zaigrati pod vodstvom karizmatičnog Gušrijevog unuka- Lhazang-kana, jednu novu vrlo opasnu igru.
Kako je počela ta igra vidjet ćemo u ovom odlomku:


Gušri-kan, poglavar Hošut Mongola imao je ključnu ulogu u dovođenju na svjetovnu vlasti Velikog Petog 1642.g. Nakon toga mnogi Hošuti naselili su se u regiji Kokonor (Hoh nor- Plavo jezero, danas se naziva Qinghai, prim. prev.) , pokrajine Amdo gdje se sjeveroistočna granica TIbeta susreče s Mongolijom na sjeveru i Kinom na istoku. Također mnogi Hošuti su većinu vremena provodili u Lhasi.

U godini Vodene Ovce (1703.) Gušrijev unuk Lhazang postao je hošutski kan. Lhazang je bio predani budist i bio je duboko privržen Velikom Petom Dalaj Lami. Bio je prisutan kada je Šesti doveden u centralni Tibet i logorovao je s njim u Nyelam mjesec dana kada je Šesti prvi puta stigao u dolinu Kyisho. Također Lhazang je bio na ceremoniji ustoličenja Šestog u Potali. Dapače Lhazang je služio kao atendant mladom Šestom u vrijeme dok je potonji još bio redovnički novak.Kasnije kad je Šesti prijetio da će se razmonašiti i kad je putovao u samostan Tashi Lhunpo na razgovor s Pančen lamom, Lhazang kan je opet bio jedan od okupljenih tamo koji su ga pokušavali odgovoriti od razmonašenja.

Nedugo prije negoli je Lhazang kan postao vladar Hošuta Desi Sangye Gyatso povukao se s pozicije regenta i prepustio titulu svome sinu Ngawangu Rinchenu. Vjerojatno bi, sada već bivši Desi, proživio ostatak života mirno i zatajno, ali kad je na nebu zasjala Lhazangova zvijezda, bivši Desi postao je vrlo zabrinut. Znao je za Lhazangove otvorene kritike na račun neortodoksnog ponašanja Šestog Dalaj Lame i brinuo se da će hošutski poglavar to iskoristiti kao izliku da se umješa u tibetanske poslove.
Imao je dobre razloge za zabrinutost. Hošuti su nedavno skovali savez sa mandžurskim carem i to savezništvo predstavljalo je opasnost po suverenitet Tibeta. Da bi održao ravnotežu moći Desi je pažljivo njegovao tibetansko savezništvo sa Mongolima Džungarima. Tako je računao da će držati Mandžurce na distanci. Međutim sad kada je u predvorju Tibeta vladao nezadovoljni i nepredvidivi Lhazang-kan situacija je postala vrlo osjetljiva.

Mandžurci osobito nisu voljeli exDesija (u daljnje tekstu Desi) Zamjerali su mu što je tajio smrt Velikog Petog od njih, a također zamjerali su mu savezništvo s Džungarcima koje su smatrali prijetnjom svome carstvu. Nadalje zamjerili su mu činjenicu da je pod raznim izgovorima odbio tijekom godina brojne zahtjeve mandžurskoga cara Kangxija. Među tim zahtjevima bio je i onaj da Pančen lama dođe u Peking i da daje učenja na carskom dvoru. Pančen lama nije htio ići jer brinuo se da će drastična promjena klime i nadmorske visine predstavljati ozbiljnu možda i smrtnu ugrozu po zdravlje. (Zaista mnogi Tibetanci koji su posjećivali Kinu u to vrijeme tamo su i umrli, ali to nije bilo toliko povezano s klimom koliko sa zaraznim bolestima poput velikih boginja, prim. prev.) Tom prilikom Desi se izložio za Pančena i stavio "veto" na mandžursku pozivnicu pod objašnjenjem da Pančen lama ima previše obaveza u Tibetu. Car Kangxi to je uzeo kao osobnu uvredu, time je vatra prijezira prema Desiju Sangyeu Gyatsu još i više potpaljena.

Zbog tih i ostalih sličnih okolnosti Mandžurci su bili oduševljeni usponom Lhazang kana. Vidjeli su to kao priliku da se riješe Sangyea Gyatsa i da uvedu Tibet dublje u svoju sferu utjecaja. Znali su da Lhazang zamjera Desiju što mu je tajio smrt Velikog Petog, a znali su i da Lhazang sumnja kako je Desi Šestog nepravilo izabrao i postavio na tron Dalaj lame.
Shodno tome Mandžurci su ubrzo počeli nagovarati Lhazang-kana da nastupi na Lhasu, izvede udar, ukloni Šestog iz Potale i na njegovo mjesto postavi drugog redovnika.
Lhazang je sa svoje strane bio i više nego voljan. Za njega ta situacija je bila prilika da zadobije povjerenje Mandžuraca i u isto vrijeme da unaprijedi svoj status među Mongolima i Tibetancima. Počeo je širiti glasinu da je Šesti zapravo Desijev krvni sin i da uopće nije reinkarnacija Velikog Petog.
Lhazang je morao postupati vrlo oprezno jer Šesti je i dalje bio izuzetno omiljen među tibetanskim običnim narodom. Stoga je potajno pristupio visokim lamama triju glavnih samostana Lhase (Ganden, Drepung i Sera) kako bi od njih zatražio blagoslov za svoj pothvat. Računao je s time da i njih jako uznemirava ponašanje Šestog i da su ogorčeni Desijevim vladanjem u vezi cijele stvari, osobito s time što je Desi i njima tajio smrt Velikog Petog. Visoki lame dali su Lhazangu svoje "prešutno odobravanje".

Lhazangu treba pošteno priznati da je svoj plan uklanjanja Desija Sangyea Gyatsa i Šestog Dalaj Lame iz javnog života osmislio krajnje humano. Nije namjeravao nauditi nije jednom od njih dvojice. (u prilog toj tvrdnji postoji nekoliko vjerodostojnih izvještaja, što će biti spomenuto u nekim sljedećom nastavcima, prim. prev.)


(Moj dodatak: odlomak ovdje ne spominje detalje ali ja ću dodati par rečenica radi cjelovitije slike- 1705. u jeku molitvenog festivala Monlam, nedugo nakon Losara (tibetanske nove godine), Lhazang kan je nastupio na Lhasu, Desi je pokušao pružiti otpor ali tibetanska vojska je bila sasvim nespremna i općenito preslaba za tu dobro organiziranu hošutsku navalu, Desi je brzo izgubio četiristotinjak vojnika i morao je kapitulirati.)

Kad se Desi predao Lhazang je naredio da bude izgnan iz Lhase na svoje staro imanje u Gongkar (područje gdje je u današnje vrijeme smještena zračna luka Lhase).
Da je taj nalog izvršen Sangye Gyatso bi zasigurno ostatak života proživio bez političke moći, ali u dostojanstvu i udobnosti svoga doma.
Nažalost stvari se nisu odvijale po planu- jedna od Lhazang-kanovih žena bila je tibetanska princeza ratničkoga porijekla- imenom Tsering Tashi. U mlađim danima bila je Desijeva ljubavnica. Prema narodnoj predaji Desi ju je odbacio i time jako povrijedio njene osjećaje. Sada je dobila priliku za svoju osvetu. Desija koji je bio razoružan i bespomoćan oteli su njeni ljudi i prebacili ga potajno u Tolung gdje ga je Tsering Tashi smaknula odsjekavši mu glavu. Tako je taj briljantni um, renesansni čovjek Tibeta Desi Sangye Gyatso stradao zbog gnjeva prezrene žene.


P.S.
Oni od vas koji pažljivo prate vremensku liniju, znati će da je početak 18. st. vrijeme kad se Tibetom počinju smucati i prvi Europljani. Osobito ćete se sjetiti jednog koji se boraveći u Lhasi dobro sprijateljio s Lhazangom, to je bio jezuit Ippolito Desideri, o kojem je bilo riječi u jednom davnom nastavku pod naslovom Neustrašivi Ippolito. Njegovi izvještaji su odličan nepristran izvor informacija koji nam govori da Lhazang kan nije bio zao čovjek, iako velikih svjetovnih ambicija bio je prilično moralan i opuštenog vedrog duha (naravno u toj fazi kan još nije mogao znati da niti on sam neće više živ otići s Tibeta ;-)
U sljedećem nastavku ćemo pratiti što će biti s mladim buntovnikom Šestim Dalaj lamom, sad kad je njegov jedini pravi zaštitinik Desi Sangye Gyatso izgubio glavu, a vlast je uzeo jedan Mongol u dosluhu s barem dijelom visokoga klera kojem je Šesti već dugo bio trn u oku.

Post je objavljen 02.09.2017. u 19:38 sati.