Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/staroinovo

Marketing

Čestitka




Svi meni bliski znaju koliko volim turskog književnika Orhana Pamuka. Sjećajući se da je u nekom od svojih djela pisao o Kurban-bajramu, dosta sam truda danas uložila tražeći u njegovim knjigama koje me trenutno okružuju taj, za današnji dan prigodan odlomak. Sretna sam što sam uspjela u tom i što ga mogu podijeliti s vama: sretan

„Kad smo jednoga davnog bajramskog jutra Fusun i ja krenuli u vožnju automobilom, ujak Sureja bio je kod nas. Dok sam pokušavao zaspati, neki prizori toga hladnog i sivog jutra na Kurban-bajram promicali su mi pred očima kao vrlo poznata, a istodobno jako čudna uspomena, kao da potječu iz snova koje povremeno sanjamo. Prisjetio sam se bicikla i toga da smo Fusun i ja izašli na ulicu i nijemo zurili u neku zaklanu životinju, a onda autom krenuli na izlet. Kad smo se sljedećega dana našli u Apartmanu Milosrđe, pitao sam je sjeća li se toga.

“Bicikl smo vratile majka i ja”, reče Fusun, koja se svega sjećala bolje od mene. “Prije mnogo godina dala nam ga je tvoja majka nakon što ste ga vozili ti i brat. Više ga ni ja nisam mogla voziti, prerasla sam ga. Eto, majka vam je toga bajramskog dana vratila bicikl.”

“Bit će da ga je majka poslije donijela ovamo”, rekoh. “Sad se sjećam da je tog dana kod nas bio i ujak Sureja.”

“Jer je tražio liker”, re e Fusun.

Fusun se bolje od mene sjećala toga neplaniranog izleta automobilom. Osjećam potrebu pričati vam o tom izletu, na koji me ona podsjetila. Imala je dvanaest godina, a ja dvadeset četiri. Prvi dan Bajrama padao je 27. velja e 1969. godine. Kao i svakoga bajramskog jutra, i toga je dana razdragano mnoštvo bližih i daljnjih rođaka, elegantno odjevenih, s kravatama, čekalo podnevni objed u našoj kući na Nišantašu. Često se čulo zvono na vratima, pristizali su novi gosti: moja mlađa teta, posve ćelavi tetak i njihova lijepo odjevena i radoznala djeca. Svi bi ustali, rukovali se i izljubili s novim gostima i prinosili im stolce, a gospođa Fatma i ja ponudili bismo ih slatkišima (bombonima). Iznenada otac brata i mene povuče u stranu.

“Djeco, ujak Sureja neprestano pita zašto u kući nema likera. Neka jedan od vas skokne do Aladinova dućana i kupi liker od metvice i jagode.”

Budući da je otac i u to vrijeme znao previše popiti, majka je bila ukinula običaj da se u kristalnim čašama i na srebrnome pladnju gostima nudi liker od metvice i jagode. To je odlučila radi očeva zdravlja. A kad je dvije godine prije toga, također jednoga bajramskog jutra, ujak Sureja zahtijevao da mu donesu liker, majka je razgovor na tu temu presjekla pitanjem pije li se alkohol na vjerske blagdane, nakon čega se između krajnje ataturkovski orijentiranog ujaka svjetovnjaka i nje rasplamsala beskrajno duga rasprava o vjeri,civilizaciji, Europi i Republici.

“Dakle, tko će skoknuti do Aladina?” upita otac izvukavši novu novcatu deseticu iz svežnja novčanica od deset lira, koje je podigao iz banke da bi ih darovao onome tko mu za Bajram poljubi ruku: djeci, vratarima, čuvarima...

“Nek ide Kemal!” reče brat.

“Nek ide Osman!” rekoh ja.

“Sinko, hajde ti!” re e mi otac.“I nemoj reći majci kamo ideš...”

Izlazeći, ugledah Fusun.

“Hajde sa mnom u dućan!”

Ta dvanaestogodišnja, tankonoga, mršava djevojčica bila mi je daleka rođakinja. Ničega posebnog nije bilo na njoj, osim čiste odjeće i kao snijeg bijele leptir-mašnice na pletenici od sjajne crne kose. Na pitanja koja sam joj u dizalu tek tako postavljao podsjetila me ona sama, mnogo godina poslije:

U kojem si razredu? (Jedanaestom.); U koju školu ideš? (U Ţensku gimnaziju na Nišantašu.); Što želiš postati? (muk!).

Tek što smo izašli iz zgrade i na jutarnjoj hladnoći prešli nekoliko koraka, opazih da se na obližnjoj praznoj i blatnjavoj parceli, pod jednom malom lipom nedaleko od nas, okupilo mnoštvo ljudi i da se spremaju zaklati ovcu. Da mi je bila današnja pamet, ne bih dopustio da se Fusun približi tome mjestu znajući da bi takav prizor mogao biti potresan za djevojčicu.
No ja sam radoznalo i nepromišljeno krenuo onamo. Naš kuhar Bekri-efendija i vratar Saim-efendija već su bili zasukali rukave i polegli ovcu sa zavezanim nogama i biljegom od kane.
Najednom se u golim granama lipova stabla začu huk vjetra.
*
Po strani su stajala radoznala djeca kiselih lica, vozač Četin-efendija i starac koji se molio. Fusun me nijemo držala za rukav sakoa.
*
Kad mi se pogled susreo s pogledom kuhara Bekrija, shvatio sam da je to bila naša ovca. Kupili su je nekoliko dana prije Bajrama, pa je cijeli tjedan bila vezana u stražnjem dvorištu.

“Idemo!” rekoh Fusun.

Krenuli smo šutke i izašli na ulicu. Jesam li bio uznemiren zbog toga što sam dopustio da djevojčica to vidi? Osjećao sam neku krivnju…“



Orhan Pamuk, Muzej nevinosti


Post je objavljen 01.09.2017. u 22:54 sati.