Bijela vojska gubi zapovjednike
crvene 'tachanke' protiv bijelog konjaništva
Boljševici su nešto morali učiniti na nezgodnom Južnom bojištu gdje je general Denjikin redao uspjehe. Poradi toga postrojbe Crvene vojske na Južnom bojištu ojačane su novoustrojenim konjaničkim odredima pod zapovjedništvom Semiona Buđonija. Buđoni je odmah sa svojim konjaništvom krenuo u potporu 'crvenom pješaštvu' koje je započelo protuofenzivu u kolovozu 1919. koju je zapovjedio vrhovni zapovjednik Crvene vojske Kamenjev.
Crvena vojska napredovala je u smjeru Novočerkaska i prema Harkovu. Bijela vojska, saznavši za planove Crvene vojske, odmah upućuju svoje konjaništvo pod zapovjedništvom kozačkog generala Konstantina Mamontova u pozadinu crvenih snaga. Ovim vještim manevrom Bijeli su odvukli dio Crvene vojske i poremetili njihovo opskrbu.
Crvena vojska neoprezno je ušla preduboko u područje pod nadzorom Bijele vojske, pa su njezina krila brojčano slaba, zaostajala i trpjela teške gubitke. Crvena vojska mora napraviti ono što je jedino moguće u tom trenutku, a to je donijeti odluku o povlačenju. Sada Boljševici poradi boljeg rukovođenja, Južno bojište dijele u dva samostalna bojišta: Južno, gdje su njihove snage pod zapovjedništvom Aleksandra Jegovorva trebale izvršiti glavni udar prema Harkovu i Dombasu, gdje se očekivala znatna podrška rudara sklonih sovjetskoj vlasti, te Jugoistočno, gdje je Crvena armija pod zapovjedništvom Vasilija Šorina trebala prodrijeti u pozadinu Bijele vojske.
Denjikinove snage bijele Dragovoljačke vojske tijekom listopada i studenog 1919. razbijene su prvo u Orelsko-kromskoj operaciji, kada je i uništena Dragovoljačka vojska, a zatim i u Voroneškoj operaciji, u kojoj je poraženo Mamontovo konjištvo. Područje uz Don i Kursk bilo je pod nadzorom Crvene vojske, a zatim je uslijedila opća ofenziva s ciljem prvotnog usitnjavanja, a zatim uništavanja preostalih Denikinovih snaga.
U međuvremenu je konjanički korpus Semiona Buđonija prerastao u konjaničku armiju, te opremljen armijskim topništvom, oklopnim automobilima i zaprežnim kolima sa strojnicama (tačanke). Crvena vojska ukliještila se između Bijelih vojski (Dragoovoljačke i Donske) te ih neometana uništavala po dijelovima.
Denjikinse odlučio na uzmak i povlačenje u namjeri spašavanja bijelih postrojbi od uništenja, ali (Athumanunh sada ne može tvrditi sa stopostotnom sigurnošću) mora da mu je netko to zamjerio i prigovorio. Bijele postrojbe ipak su se počele povlačiti u tri smjera: prema Odesi, Krimu i Kavkazu. Progoneći ih crvene postrojbe Tuhačevskog trijumfiraju na sjevernom Kavkazu, a Jegorove kod Odese. Samo su na Krimu, na Perekopskoj prevlaci, kontrarevolucionarne snage uspjele organizirati obranu, no, tada ih njihov zapovjednik general Denjikin napušta, odlazi u emigraciju, te zapovjedništvo predaje generalu barunu Petru Nikolajeviču Vrangelu.
Najvjerojatnije je general Denjikin načet borbenim umorom, stalnim svađama i podmetanjima među generalima Bijele vojske, emotivno podlijegao i izgubio svaku volju, no, Denjikin će do smrti ostati 'zadrti' kontrarevolucionar i dosljedan svojim uvjerenjima.
General Judenič je u jesen 1919., napadom na utvrde Krasjana Gorka i Seraja Lošad, ponovo krenuo na Petrograd, koristeći snažne britanske topove i desantne odrede, no, zaslugom crvene (sovjetske) baltičke flote napadi su odbijeni. Krajem listopada Crvena vojska je uz potporu svog ratnog broda Sevastopolj prešla u protunapad, a intervencijski ekspedicijski korpusi Antante povlače se iz Murmanska i Arhangelska.
Istodobno s protuofenzivom Crvene vojske kod Petrograda i nasilnim prelaskom (forsiranje – prijelaz rijeke pod borbom po Athumanunhu) Crvene vojske preko rijeke Tobol, aktivira se Istočno bojište. Crvena vojska vraća pod nadzor Omsk, Novonikolajevsk (Novosibirsk), a početkom 1920. u Krasnojarsku zarobljava oko 20 000 vojnika Bijele vojske i samog admirala Kolčaka.
Naravno, ovo se nikada ne bi dogodilo da se Češki korpus nije malo umiješao, te u zamjenu za slobodno povlačenje prema luci Vladivostoka zarobio admirala Kolčaka i predao ga boljševicima koji su ga odmah pogubili strijeljanjem. Ipak na ovom prostoru od Bajkalskog jezera do Tihog oceana borbe će biti okončane tek u studenom 1922. kada su se posljednje intervencionističke postrojbe japanskog ekspedicijskog korpusa povukle iz Vladivostoka.
Ove vojničke pobjede u ovoj, po Athumanunhu, drugoj fazi Ruskog građanskog rata, koje je postigla Crvena vojska i koja je sada već narasla na 4 milijuna vojnika, podigle su ugled Sovjetske Rusije u svijetu te su uspostavljeni i prvi diplomatski trgovački odnosi, a sile Antante, pod pritiskom svog domaćeg javnog mnijenja, ukinule su gospodarsku blokadu.
egzekucija admirala Kolčaka
Post je objavljen 27.08.2017. u 09:55 sati.