Svileni svod nad uvalom se modri,
u nabore se mora svjetlo toči
sa mjeseca, ja gledam ga u oči,
sjetna sam, a on me nijemo bodri!
U meni budi davnu, bijelu stazu,
sve davno prošlo, a on uvijek novi,
i život ide, a ostaju snovi!
Mjesec me prati dok tražim oazu.
Svilen i svod, i mjesec svjetlo toči,
oazu sanjam, sklapaju se oči!
SAN O IZGUBLJENOM PRIJATELJSTVU
Plovila je lađa na valova pjeni,
nosila te nježno u zagrljaj meni.
Ko nenadan pričin, u ozračju bijelom...
Glasan smijeh odjeknu uvalicom cijelom.
Trajalo je kratko, više ništa ne bi,
tek sjećanje slatko na taj san o tebi!
("Ponavljanje je majka pamćenja.")
Post je objavljen 26.08.2017. u 23:36 sati.