sve je drugačije, vjeruj mi
nakon silnih ovih godina
mi bi htjeli biti...
ali, u samostanu pjevaju benediktinci
i čuje se posvemašnji mir
odjek kuhanog sapuna
od svih, ostao si ti
kao kada i zaborav konačno ode,
osjeća se učmalost trenutka
nisam više sigurna
koliko sam voljela..., s bijelog na crveno polje
idem, bježim kao šahovska figura
crno bijela kombinacija mi više ne odgovara
dragi,
ja sam polje koje nedostaje u svemiru
i želja vagabunda je zatomljena u meni
koliko sam voljela...to više nitko ne zna
ja sam ostala kao morska spužva
obješena na ringišpilu
sve se grli oko nas
naše oči su sada mir
mi smo pješčana zrnca bez kojih
svijet gubi smisao
Post je objavljen 26.08.2017. u 00:15 sati.