(Ovaj tekst je prvotno objavljen na mom LinkedIn profilu)
Objavljena u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade, knjiga „Poduzetništvo u kreativnim industrijama“ autorice Simone Goldstein predstavlja jedinstveni primjerak svoje vrste, jer govori o kreativnim industrijama – gospodarskoj grani koja kod nas nije niti locirana, niti sistematizirana, a niti strateški isplanirana niti sustavno multidisciplinarno praćena (mi imamo Ministarstvo kulture, koje se bavi kulturom, i to većinom kulturnom baštinom, a imamo i Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, ali nijedno od njih se ne bavi poduzetništvom u kulturi, odnosno kreativnim industrijama).
Prvo nešto o referencama autorice: Simona Goldstein je rođena 1971. godine u Zagrebu, diplomirala je na FFZG, a potom magistrirala na Poslijediplomskom studiju poduzetništva na EFOS. Aktivna je u organizacijama civilnog društva, a iza pokojnog oca je 2007. godine preuzela vođenje izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus, čiju je djelatnost u niši akademskog izdavaštva proširila na edukativne djelatnosti, i projektni menadžment. Radi se, dakle, o stručnjakinji mlađe generacije koja inovativno i multidisciplinarno promišlja strategiju kulturnog i poduzetničkog razvoja Hrvatske (i zašto je onda ne poslušati, zaista?!)
Razlog za objavljivanje knjige iz naslova autorica navodi u sažetku na kraju knjige – jer u Republici Hrvatskoj postoji nedostatak spoznaja te stručne i znanstvene pozornosti za poduzetništvo u kreativnim industrijama, iako:
„Činjenica da su u vrijeme krize i recesije kreativne industrije rasle (u Hrvatskoj, primjerice, udio bruto dodane vrijednosti kreativnih poduzeća povećan je s 3,2% 2009. na 3,5% u 2013., pad bruto dodane vrijednosti općenito je bio 4,7% no u kreativnom sektoru ta vrijednost je porasla 3,5%!) dovodi do zaključka o otpornosti kreativnog sektora, i spoznaji koliko je velik njihov potencijal, tim više njihov pozitivan učinak nadilazi isključivo ekonomski razvoj – one pridonose ili razvijaju identitet koji utječe na grad/mjesto ili regiju, često spajaju kreiranje i konzumiranje na lokalnoj razini, pa tako podižu kvalitetu života, a nerijetko prelaze tu lokalnu (ili čak i regionalnu razinu) pa se daljnjim suradnjama sinergijski njihov učinak širi, ponekad i međunarodno. Imaju izuzetno važnu ulogu u zapošljavanju mladih i zapošljavanju žena, te doprinose socijalnoj inkluziji i održivom razvoju."
No što su ustvari kreativne industrije, odnosno što je kreativna ekonomija? Definicije su različite, ali možemo reći da su to one industrije čije aktivnosti imaju korijen u individualnoj kreativnosti, vještini i talentu te koje imaju potencijal za bogatstvo i kreiranje radnih mjesta kroz generaciju i eksploataciju intelektualnog vlasništva (UNESCO-va definicija kreativne ekonomije kaže da je to ona ekonomija koja uključuje kreativnost u kulturi i inovacije u srži onoga što se prije nazivalo kulturnim, odnosno kulturnim i kreativnim industrijama).
Različitost definicija proizlazi dijelom i iz činjenice da strategije pojedinih država koje su najdalje odmakle u planiranju razvoja svojih kreativnih industrija (Velika Britanija, Australija, Austrija), različite djelatnosti, od kojih kao zajedničke možemo navesti:
- Reklamiranje, odnosno oglašavanje;
- Arhitekturu;
- Umjetnosti i starine (stare zanate);
- Dizajn;
- Modu;
- Film;
- Interaktivni softver za zabavu (kompjutorske igre i kompjutorska animacija);
- Glazbu;
- Scenske umjetnosti;
- Izdavaštvo;
- Softver;
- TV i radio.
U knjizi su dijagnosticirani i glavni hrvatski i regionalni problemi u razvoju kreativnih industrija:
- Problem malog tržišta i malih jezika (što rezultira proizvodnjom u malim serijama);
- Snažan utjecaj međunarodnih kreativnih industrija i problemi u distribuciji proizvoda;
- Pod utjecajem su državnih proračuna (film, izdavaštvo, glazba i kazalište), a neki segmenti funkcioniraju isključivo na tržišnim principima (arhitektura, oglašavanje, dizajn);
- Nedostatno poduzetničko obrazovanje na svim razinama obrazovnog sustava;
- Visoka nezaposlenost kao glavni izvor mrtvih ljudskih kapitala te odljev visokoobrazovane radne snage;
- Kriza javnih politika i javnog sektora te nedovoljna razvijenost političke komunikacije između javnog, privatnog i civilnog sektora te kriza participacije i kulturnog tržišta.
Također, istaknute su i mogućnosti razvoja: kroz britanski model, koji je započeo od javnih politika i strategija, pa se kasnije uključio akademski sektor; ili australski model, gdje su prve inicijative potekle od akademskog sektora, ili slovenski ili srpski model, gdje se vladine strategije i politike oslanjaju na nevladine organizacije.
No da strateški dokumenti o razvoju kulturnih industrija, kojih u Hrvatskoj nešto i ima, ne bi ostale samo mrtvo slovo na papiru, potrebna je suradnja brojnih različitih područja, u prvom redu ekonomskog i regionalnog razvoja, urbanističkog planiranja, trgovine i industrije, odnose radne snage i industrije, obrazovanja, domaćih i stranih investicija, tehnologije i komunikacije, umjetnosti i kulture, turizma te socijalne skrbi.
Osim toga, potrebno je osigurati usmjereno financiranje namijenjeno upravo kreativnim poduzetničkim pothvatima, inzistirati na cjeloživotnom obrazovanju za poduzetništvo, te oformiti jedinstveni centar za javne politike od kojega bi mogla poteći inicijativa za razvoj kreativnih industrija.
Zašto je ovo važno, zašto posvetiti ovoliko pozornosti industriji koja neće moći generirati značajni udio u ukupnoj poduzetničkoj aktivnosti u Hrvatskoj, barem ne u skorije vrijeme? Po mom mišljenju, zato što upravo ovdje možemo naći neke odgovore na pitanja izazova budućnosti. U prvom redu, ovdje bi se našao odgovor na pitanje kako spriječiti ljude koji su se u Hrvatskoj školovali za kreativna zanimanja da ne napuštaju Hrvatsku razočarani zbog ponude radnih mjesta isključivo u trgovini i ugostiteljstvu (i to samo u sezoni), u zamjenu za iste takve, ali bolje plaćene poslove u Irskoj i Njemačkoj. Na taj način bi se osiguralo zapošljavanje marginaliziranih: visokoobrazovanih, žena i stručnjaka; potaknulo bi se malo i srednje poduzetništvo te stvorila dodana vrijednost koja je otporna na klimatološke uvjete, uspjeh turističke sezone ili globalne tržišne promjene. Takva dodana vrijednost može biti transnacionalno zanimljiva i može pomoći brandirati Hrvatsku kao istinsko društvo znanja (za razliku od floskule koja vrijedi danas) i zemlju u kojoj, nakon svega, vrijedi ostati odgajati djecu.