U prethodnom nastavku pod naslovom I mjesec i sunce vidjeli smo kako je tekla i kako je uspješno okončana tajna potraga za dječakom reinkarnacijom Velikog Petog Kunduna- Lobsanga Gyatsa. Vidjeli smo kako su posao unatoč mnogim poteškoćama odradila dvojica redovnika, pouzdanih operativaca na terenu te kako je iz Lhase potragu koordinirao tadašnji regent, odnosno potkralj ili kako mu na tibetanskom jeziku titula glasi- Desi, imenom Sangye Gyatso. Spomenuli smo i da Desi mora odžavati privid da je Veliki Peti još uvijek živ, to jest njegovu smrt mora tajiti od javnosti u skladu s Kundunovom posljednjom željom još petnaestak godina. Prethodni nastavak završio je s privremenim preseljenjem Šestog i njegovih roditelja te dvojice redovnika koji su ga pronašli iz dječakovog rodnog sela u utvrdu Tsona Dzong gdje su trebali biti sigurniji od eventualnih napada ratnika iz susjednog Butana. No taj smještaj u utvrdi ispostavio se dugotrajnijim nego što je bilo zamišljeno. U ovom nastavku ćemo se osvrnuti na samu osobu regenta- Desija, na njegovu životnu priču zbog koje ga se može s pravom nazvati "renesasnim čovjekom" Tibeta.
...
Dok su boravili u Tsona Dzongu redovnici su poslali izvještaj Desiju Sangye Gyatsu i zatražili savjet. Desi je organizirao susret (senasu) sa Prorokom iz Nechunga i upitao što je činiti. Nechung Prorok odgovorio je da vrijeme još nije sazrelo da se objavi smrt Velikog Petog i da se prizna pronalazak sljedeće inkarnacije.
Privremeni boravak u Tsona Dzongu postao je stoga trajnije riješenje te su dječak i njegovi roditelji smješteni u hramskom kompleksu u sklopu utvrde. Ovdje su nastavili živjeti sljedećih 12 godina, a Desi je k dječaku slao učitelje i izdaleka pratio njegov napredak. Dvojica redovnika koji su dječaka i otkrili ostali su uz njega i dvaput godišnje bi putovali u Lhasu da osobno predaju izvještaj Desiju i da prime nove instrukcije u vezi toga kojim smjerom treba ići dječakova edukacija. Čitavo to vrijeme dječak je živio pod imenom Zhalu Khenpo lame (tj. za javnost dječak je bio predstavljen kao ta reinkarnacija), a Desi Sangye Gyatso u njegovo ime je vladao Tibetom. Varka da je Peti i dalje živ i zdrav pažljivo se održavala preko tvrdnje da je on tobože u dugom meditacijskom povlačenju.
Zapadnjacima se ideja da se takva varka mogla održavati 15 godina čini nevjerojatnom. Ali za Tibetance odsutnost Petog iz javnog života kroz takav dugi vremenski period nije predstavljala nešto strašno čudno. Navikli su da njihovi lame zaista odu na povlačenja na deset, dvadeset pa i više godina. Jedan problem međutim s kojim se morao suočiti Desi da bi održao varku bila je obaveza da se Kundun mora ceremonijalno pojaviti nekoliko puta godišnje, makar samo nakratko. Obično to bi se odvijalo tako da bi se Kundun pojavio sjedeći na balkonu hrama Jokhang. Desi Sangye Gyatso uredio je da umjesto Dalaj lame na balkonu sjedi jedan redovnik iz samostana Namgyal Dratsang. Redovnik je donekle sličio Velikom Petom, a čak je i pustio brčiće kakve je nosio Peti. Izdaleka lako je mogao odigrati svoju ulogu, osobito zato jer budući da je bio formalno u "meditacijskom povlačenju" ispred njegovog sjedišta na balkonu bila je (kao simbol te odvojenosti od svijeta) postavljena tanka zavjesa tako da je bio još manje vidljiv.
Od svakog visokog lame očekuje se da prima u audijenciju i da daje blagoslov uglednim hodočasnicima koji dolaze izdaleka pa ni Dalaj lama nije iznimka od toga pravila. Redovnika iz Namgyal Dratsanga koji je igrao ulogu Velikog Petog pozvali bi i da se pojavi u toj funkciji. Opet pod izlikom da je u meditacijskom povlačenju hodočasnike se držalo da distanci tako da nisu mogli priči "Dalaj lami". Uobičajeno je da netko tko je u meditacijskom povlačenju tantričke tradicije ne smije razgovarati s ljudima osim sa svojim učiteljima i atendantima, ta tradicija služila je kao objašnjenje hodočasnicima zašto mogu dobiti samo blagoslov "na daljinu".
Čitavom tom predstavom orkestrirao je vješto Desi Sangye Gyatso koji kroz tih 15 godina je vladao Tibetom kao regent u ime Velikog Petog (istovremeno u ime Velikog Petog čiju smrt je tajio baš kao i u ime malenog Šestog čiji pronalazak slijedom toga nije smio javno obznaniti prim. prev.). Desi je bio dakle ključna figura koja je određivala sudbinu mladog Šestog stoga bit će korisno da razmotrimo ukratko tko taj Desi zapravo bio.
...
Sangye Gyatso rođen je u godini Vodene Zmije- 1653. godine- jedanaest godina nakon što je Veliki Peti Dalaj lama uzašao na poziciju i duhovnog i svjetovnog poglavara (nakon građanskog rata prim. prev.) novoujedinjene tibetanske nacije. Bio je nećak Desija Trinleya Gyatsa koji je 1660. naslijedio prvog Desija Sonama Chopela (umro 1657) Tako je Trinley Gyatso postao drugi Desi Velikog Petog Dalaj lame (funkcija Desija je zamišljena da bude kao povjerenik za svjetovne tj. političke poslove Dalaj lame dok je on živ i da formalno vlada u prijelazno vrijeme između dvojice Dalaj lama prim. prev). Po rođenju nećak Trinleya Gyatsa dobio je ime Konchok Dondrub.
Dječak je priključen Dalaj laminoj sviti već u ranoj dobi. Veliki Peti direktno se zainteresirao za njega i kad je dječak imao osam godina primio je novački stupanj zaređenja od samog Velikog Petog. Prilikom zaređenja Veliki Peti dao mu je u skladu s tradicijom novo ime- Sangye Gyatso - "Buddhinski Ocean" i to je ime koje je nastavio koristiti kao svoje osobno ime nadalje do kraja života.
Od toga trenutka nadalje dječak je prisustvovao praktički svakom učenju koje je davao Veliki Peti. Također omogućeni su mu izvrsni učitelji tako da je primio opširno klasično obrazovanje. Kasnije u životu i on sam postao je ugledni budistički učenjak, a mnoga od njegovih djela i danas služe kao udžbenici. Njegovi radovi na temu tibetanske povijesti, medicine, astronomije, klasične poetske kompozicije i lingivstike tibetanskog jezika brzo su postala novi nacionalni standard. Zaista uspjeh njegovih djela omogućio je kulturološko razumijevanje Tibeta kakvo se održalo do današnjih dana zato se i može reći da u tibetanskoj povijesti njegovo ime stoji slično kao ime Francisa Bacona na Zapadu.
Sangyeov genij bio je očigledan od njegove rane mladosti, tako da kad je Veliki Peti otpustio svoga trećeg Desija 1675. godine, Veliki Peti saznao je da taj Desi iako je bio redovnik imao je ljubavnicu, posao Dalaj laminog "potkralja" ponuđen je Sangyeu Gyatsu iako je on u to vrijeme imao samo 22 godine. Sangye Gyatso odbio je ponudu tvrdeći da je premlad i da još nije završio svoje obrazovanje. Međutim pozicija Desija oslobodila se opet 1679. godine i opet je Veliki Peti pozvao Sangyea Gyatsa da služi. Tada je Sangye Gyatso prihvatio posao i ostao je "potkralj"/Desi Velikog Petog i to je ostao još dugo nakon što je potonji preminuo. Zapravo Sangye Gyatso držao je funkciju Desija sve do vlastite tragične smrti 1705.
Iako je Desi Sangye Gyatso, kako je spomenuto prije, primio redovničko zaređenje u djetinjstvu, od Velikog Petog, kad je odrastao i postao mladić razmonašio se i usvojio slobodarski životni stil zbog kojeg je u narodu bio vrlo popularan. Prema narodnoj predaji u široj regiji Lhase nije bilo ni jedne neudane žene koju nije odveo u krevet. Stoga kad je mnogo godina kasnije njegov mladi štićenik- Šesti Dalaj lama objavio svoju namjeru da se razmonaši, a Desi ga je očajavajući pokušavao odgovoritit od toga nauma, nije baš mogao govoriti s pozicije moralnog autoriteta po tom pitanju.
To što se Desi razmonašio i postao laik za Tibetance nije predstavljao problem. Većina Tibetanaca slala je nekoliko svoje djece da postanu redovnici iili redovnice u vrlo mladoj dobi, često ne samo s očekivanjem nego i nadom da će se djeca vratiti svjetovnom životu kad odrastu (dosegnu punoljetnost). Desi je bio poštovan zbog svoje posvećenosti poslu većina kojeg je bila ionako političke naravi pa time i možda primjerenija za laički stil života. Nadalje monogamija nije bila kulturološka norma u Tibetu niti za muškarce niti za žene pa stoga na Desija zbog njegove reputacije ženskara nitko nije gledao podozrivo. Zapravo izgleda da je bilo sasvim suprotno- Tibetancima je ostao u kolektivnom sjećanju kao jedan od velikih pionira Tibetanske nacije, kako politički, tako i kulturno.
Međutim, kako ćemo kasnije vidjeti, Desi Sangye Gyatso nije bio nimalo drag mandžurskom caru (Kangxiju, prim. prev.) a to ga je na kraju i odvelo u propast.
Moj dodatak: sada kad smo se zbližili sa Desijem i kada smo shvatili njegovu povijesnu ulogu lakše ćemo pratiti daljnji zaplet i događaje koliko fascinantne toliko i tragične u nekim momentima. U ovom periodu povijesti Tibet se još oporavlja od razornog građanskog rata u kojem su ratoborni kraljevi regija Tsang i Beri zamalo uništili budističku školu Gelug sa čijim posvemašnjim usponom se nisu mogli pomiriti (tibetanska aristokracija je mahom pripadala starijoj školi Karma Kagyu i uspon Gelugpa nije im odgovarao). U tome građanskom ratu koji je od početka imao i jaku komponentu sektaškog obračuna između "reformiranih" i "nereformiranih" , (vrlo slično zapravo kao Tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata koji je u isto to vrijeme bijesnio u Europi) Gelugpe, a time i Petog Dalaj lamu spasio je mongolski kan Gušri koji im je pritekao u pomoć, porazio svjetovnu aristokraciju i dokinuo njihove kraljeve te tako omogućio da se Tibet prvi put ujedini pod novom vrstom vlasti s Kundunom (Dalaj lamom) kao religijskim ali i svjetovnim vladarom. Desi Sangye Gyatso, junak ovog odlomka, vidjeli smo rodio se tek 11 godina nakon tih monumentalnih zbivanja, ali i njega će u drugoj polovici života između svih ostalih briga dopasti i "poslovanje" i s Mongolima i s Mandžurskim carom iz Pekinga, a kako će se u tome snaći i što će biti s njegovim mladim štićenikom Šestim Dalaj lamom to ćemo vidjeti u nekom od sljedećih nastavaka.
Post je objavljen 12.08.2017. u 22:16 sati.