Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kurac

Marketing

Šum poljskog cveća

Siva kuća, broj 65. Šezdeset pet godina je imala i kad je umrla a to je takođe i dedin broj godina u trenutku smrti od raka pluća. Deda sahranjen kilometrima dalje.
Ispred prednje sobe vrba poput fontane stoji; prepuna svetlo zelene boje i pepelastog nakita kroz koje se probijaju prozlaćene zrake sunca. Prednja soba ima neke užasno masivne narandžaste ormane koji podsećaju na sanduke, nikad nisam voleo tu sobu. Bazdila je na smrt. Nijedno dete ne voli smrt. Svaka soba ima svoj naziv: zelena, narandžasta, crvena, svaštara. I mali bor tokom praznika u predsoblju malo iznad izgaženog tepisona išaranog crnim linijama, kockama... sivim ugaženim flekama i par borovih iglica po njemu. Sećam se svoje dve staklene pink šišarke koje su mi kupili u običnoj trgovini i dalje ih imam, čuvam. To je taj staklenasti gen.

Trem.
Šipke obrgljene sočnom vinovom lozom, listovima koji podsećaju na raširene nožbe prste žabe. Sivi trem koji odiše na miris sapuna, boje stakla. Dedin sedefasti "Stojadin" u garaži. Miris starih papira, uplatnica, dokumenata, papir koji buđavi. Četvrtasto nebo u dvorištu sa trepavicama od crvenih krovova. Polja ruža i ljubičica, potočić. Plodne njive. Šljivici. Trava i blagodet debelog hlada, tamo negde blizu šumova kukuruznog lista, svilenuh buba i trave.

Ali sad je ta kuća opozit sećanju: svugde je šipražje i umesto cvata korova ruža nazire se samo neko močvarsko zeleno, znoj, odron kreča i zidina, žabe krastače, pacovi, mulj i blato kao i par izbeglica koji su došli... i fino je kad pomogneš ali onda kad se i pojaviš osećaš se još više kao tuđinac, kao da si došao kod nekih ljudi koji jedva čekaju da odeš a imaš i neke zamerke ali drago ti je što na jedvite jade nešto ima života, lagano otkucava tik-tak kao stari sat iako je sve više ruina i odumire i samo je pitanje kad će zvanično pasti. Veštačko disanje. Nisam bio emocionalno vezan za kuću u Trogiru ali za ovu jesam; tamo su baba i deda. Divna je, veličanstvena seoska kućica s jakim kolenima ispunjena toplotom i ljubavlju.

Preminula je od teške bolesti tik par dana pre novog milenijuma, na koji smo kao čovečanstvo ulagali mnogo nada i frasova kao da se zaista nešto i dogodilo. Na neki način i drago mi je što to nije doživela jer prizor je crna rupa koja guta zvezdu.

Moja mučenica koja je preživela logor, okončala kao izbeglica bez dokumenata i na kraju preživela bombardovanje, i još par životnih okolnosti koje idu skupa sa tim ali i odvojeno jer taj fluid ne pravi razlike, nema memoriju, i dalje živi protkana u sećanju.

Jedno od najlepših sećanja je upravo tamo negde.
Preponosan na čestitu heroinu koja nema nikakve veze s bodljikavim žicama, koja mi je čitala knjige i bivala usmeni narator narodnih, na nekoga ko me je naučio da idem otvorenog srca kroz život bez obzira postoje li kraste na sećanju, na srcu, negde na memoriji, jer dobrota jeste istinita fraza, kliše, ona je deo ljudi i gde je ima - ima je uvek.



Post je objavljen 06.08.2017. u 16:19 sati.