Marketing
NAŠA ZAGREBAČKA POEMA
Zamišljena na klupi Matoševa kipa,
nesvjesno još jednu cigaretu palim
i ne znam,
za kim i čime da žalim
dok u trenu izgaženi list neminovne jeseni
dobiva potpuno drugu boju
uznemirenu mirisom juga.
( Zar može ne boljeti tuga?)
Nižu se slike snijega i uhabane stope prve ljubavi...
davno, davno dok na Jarun nismo ni pomislili poći
jer kratke, prekratke su nam bile
zagrebačke noći,
a bol je ostala u pahulji moga stiha.
Ta nekoć je bilo to
i nije, nije se ponovilo.
Miris uznemirenog mora
i borovih iglica na prostirci od sjećanja,
nekih drugih davno izgubljenih sanja
prekine dobro poznat glas:
„Čekaš li dugo? Tu sam, za tebe, za mene, za nas.“
Obrisah suze podižući pogled ka njemu
želeći izbjeći zabrinuto lice prijatelja.
„Hajde,“ tiho mi reče,
„ jer jedno je stvarnost, a drugo neprežaljena želja.“
Krenemo putem istine, uspona i padova
pišući bez sjete,
onako iskreno...o svemu,
u beskrajnom nizu stvorenom u trenu
klešući perom... našu zagrebačku poemu.
Franka Fani Kohn, iz zajedničke zbirke "Zagreb na dlanu"
Post je objavljen 04.08.2017. u 12:17 sati.