U glavi mutno…lići na bol, al nije to ništa…znalo je i jače..
Možda je od onog kontrasta od jučer. Upozorio me zgodni u bijelom, a baš je bio zgodnić, da je moguće.
Da su moguće i mučnine, kao da mi je prvi put da snimam, a znao je da nije.
U čekaonici me dočekalo njih još troje. Ja sam došla nekih 15 minuta prije svog termina. Odmah mi jasno da ću čekati bar uru i po, do dvi. Ok..mislim se, ja bar znam šta mi je…a hoće li biti koja nova lezijica više-manje, ne'š ti.
Ali šta je ovoj mladosti? Mladić u čošku, nervozno pogledava oko sebe. Dosadilo mu čekanje. Nada se da je ipak slijedeći na redu, da neće opet neko preko reda..
Utješno je to što je prostor klimatiziran, tek je rano popodne, negdi iza dva..i čeka nas dugo druženje. Zanimljiva su ta druženja po čekaonicama. Shvatiš da tebi i nije tako loše.
Otvaraju se vrata. Ulazi sestra, u naramku nosi papire, žuri joj se, ali ipak se osvrće i smješkom komentira kako nešto lipo miriše. Pita koji je to parfem. Ma nije parfem. Odma mi je jasno da je to kriv ovaj moj Lerbolario, Iris.
Dolazi do mene, je, kaže to je…nije reklama. samo primjećujem da kada sam god po tim hodnicima, sobičcima, uvijek netko nešto primijeti lipo, usput..ili piđama, boja kose, šolja kave… a šta nema veze sa medicinom. Ili pak ima? Možda najviše!
Uvijek sam govorila da je bolest jednim dijelom i stanje uma..pa kako se kome posreći, kako ko umije, kako se snalazi…bolje, teže, lakše…
Pitam djevojku do mene da li joj je prvi put ovo snimanje MR? Sa njom je mladić i vrlo brzo skužim da su par.
Dok ona otužno i frustrirano priča svoju priču, on se smješka, hrabri je…ne da joj po tuzi. Četiri godine ima kronićnu anemiju. Kaže, svako drugi čovjek je ima, ne jada se ona na to.. Ali ta njezina je neki rijedak i čudan oblik. Ne može ništa. Više ne vlada sobom.
Kosa skoro do poda..šala, do pola leđa, prekrasna, valovita, crna…bademaste okice, blijedi ten…Obilaze već godinu razne specijaliste..Split, Zagreb..jedni pobijaju mišljenja drugih…dok ona propada.
Čak i oko broja infuzija sa željezom se ne slažu: 12, 19, 25….dok ona propada!
Prošlo ljeto se kupala, skakala u more. danas ne može iz kuće.
Mladić kaže pogledajte joj noge, ljubičasto su plave, u njima je -10 stupnjeva, mrzle, nema cirkulacije, srce ne pumpa..a vani gori. Tek sada mi upadaju u oči tenisice, duge rebe, dvoslojna majica…Aaa, zato tenisice, sada kužim..
Dok govori o svojoj nemoći, i ja krenem sa svojom pričom. I kako sam prije eto 17 godina i ja započela svoju odiseju u istoj ovoj čekaonici. U 33- trećoj godini, kao i ona…mladić nas odmah naziva, logično valjda, Isusovke...
Tražim načina da je utješim. Kao što je i mene netko trebao dok sam čekala svoju prvu MR. Sa mnom je tada u čekaoni bila jedna zabrinuta gospođa, sa svojom mamom, starijom bakicom. Iz Zadra su došle. Sve što sam saznala o snimanju bilo je od njih. Da traje 30-tak minuta, ali, pod uvjetom da je sve u redu. Ako ne, daju kontrast. Baki će vjerojatno dati kontrast jer sumnjaju na tumor.
Kada su mene nakon nekog vrimena izvukli iz bubnja, mislila sam super, gotovo je..a ono sestra kaže, dat ćemo vam sada kontrast i za nekih 10 tak minuta ćemo biti gotovi. "Molim vas, bili ste dobri, strpite se još malo."
Dalje je nisam čula. Kontrast! Skamenila san se…
Jedva san čekala da me vrate u moju sobicu, da mogu na miru pustiti koju suzu..dok sam tu, dok me niko od mojih ne vidi. Vidila me samo moja teta Ljube, cimerica. Sa njezine vrpce se čuo Karan... "čuvaj me kada jesen dođe…" Od tada je ne mogu slušati...
Sićan se, naslonila sam se na prozorsko staklo, jecaji su se redali, pustila sam ih. Znala sam da poslije više nema, ne ispred dice, muža, matere, oca, brata, familije.
Šta reći ovoj djevojci? Hoće li uspiti imati svoju obitelj…ostvariti i jedan od svojih snova. moći se prošetati, opet zaplivati...
A onda su me, ne znam zašto, prozvali prije nje. Možda zato što sam ja na ovaj termin čekala punih 15 mjeseci. Bilo mi je neugodno. No ipak sam ušla i odradila tih sat i po. Sa kontrastom.
Na izlasku čujem prozivaju „Anita“! Ni ne mislim na svoje muke, tek na nju. Kako joj želim svu sriću ovoga svita. Ako se računa, od mene!
U autu, kasnije, pričam sve ovo svojoj kćeri. Kako mi je teško gledati mladost..kako skoro poželim, da ako ovaj odozgo ima još štogod, neka meni da, a Anitu ostavi na miru. Kćer mi napominje, ali mama i ti si u njezinim godinama proživljavala isto. Je, ćerce! Ali ja sam do tada sve već odradila. Imala sam Vas! Imala sam najveći mogući motiv za borbu.
To je bilo juče. A danas? Uglavnom , kada je tako, kada se pojavi to stanje, krenem sebi da olakšam pa nađem jednu točku. Zamišljenu…pa je gledam. Najćešće je okrugla. Puna nekih kvrga… rupa..brazgotina…sve je sivo…vidim i upregnute kočije, kako čekaju.. čekam i ja…
A onda, a ne znam ko to i kako posloži, sitim se da mene čekaju moje najsvjetlije točke… Moj život! Ovaj sada, ovaj tren! Ovaj dan, koliko god neodlučan, ali ga triba proživit, skuvana kavica koja se već skoro i oladila.
I tek novi kupljeni stoljnjak!
Eh, taj stoljnak sam odredila, nakon snimanja, potražiti, jer kod nas, manji gradić, sve se pozatvaralo, nema metraže. Ne bilo koje, već od impregniranog platna!
Prilično ošamućena od vručine i snimanja, uspila san naći taj dućan. Čak sam, čekajući kćer uspila izabrati i dezen. E taj moj stoljnka sada me čeka!
To impregnirano platno je super metafora za ovu moju priču!
To platno sve upija, ali se ne vidi, nema tragova. Svašta se po njemu i prolije, i prospe, i fleka, ali sve se da pobrisati. Jedno sasvim obično pranje sve vraća na staro… postavila ga, malo sam se preračunala u dužini, ništa zato, uzimam nožice. Rješeno! Gle, ona zamišljena točka sve je sjajnija.
Ko impregnirano platno! Sakrilo je sve tragove. I možeš ga koristiti dalje.I još ga skrojila po svojoj mjeri.
Šta nam ustvari preostaje? Šta je najbolji put? I dođe mi: Briga i ljubav olakšavaju, i vračaju na pravi put.
Za ovaj put dosta.
Post je objavljen 03.08.2017. u 21:15 sati.