Ilija bješe ponikao sa sela i bio formiran u socijalizmu te je poput svog skoro–pa–imenjaka Alije Sirotanovića, rudara u rudniku mrkog uglja koji je sa osam drugova u jednom danu iskopao 152 tone uglja i tim činom zaslužio da njegov lik krasi jugoslavensku novčanicu od 200 000 dinara, i sam bio radnik–udarnik. Ilijino danas bi rekli radoholičarstvo ( riječ koja se prije izriče kao dijagnoza nego oznaka za vrlinu) te želja da se takmiči sam sa sobom učinila ga je omraženim u kolektivu jer je ukazivala i upućivala na nerad onih što su se što lakše i bezbolnije nastojali provući kroz život.
Ilijine ruke nikada nisu mirovale, bijahu vječito zaokupljene nečim, pa je tako u slobodno vrijeme – a vikendi su bili to slobodno vrijeme – izgradio dvije ogromne trokatnice, jednu u Zagrebačkoj Dubravi, a drugu na Rabu, na području koji će kasnije postati elitno turističko naselje. I kao što je budističkim svećenicima putovanje, a ne odredište cilj, tako je Iliji sam rad sam po sebi bio smisao, a materijalna dobra, stečevine, tek posljedica, nešto što mu u krajnjem slučaju, ukoliko ga izda tijelo, a vjerovao je da se to neće dogoditi, omogućava bezbrižnu starost.
Dakle, Ilija kao takav nikako nije mogao shvatiti poriv sina Ratka da se s naprtnjačom potuca ulicama europskih gradova poput kakvog klošara! U tog je malog kolala skitalačka krv, neprestano je bio u pokretu, žudio nove horizonte, nova prostranstva, živio od danas do sutra, bez plana - život oblikovan slučajnostima! Ilija se katkad, klešući građevne blokove od kamena znao zapitati je li Ratko doista njegovo meso, njegova krv, no bio je dovoljan jedan pogled na mladića – isto dugo konjsko lice, isti bijeli zubi, izraženi očnjaci – pa da u trenu otprhnu sve sumnje i da stari Ilija uzdahne: valjda će ga proći! To je mladenačka pobuna, input generacije – prokleta hipičija!
Isto tako iz te svoje paradigme Ilija nije razumio pripadnike radničke klase što ljeti hitaju na Jadran da se ondje, poput nasukanih kitova po čitav dan prže na jarkom suncu i tek povremeno spuštaju u more ne bi li se rashladili; nije razumio planinare, penjače, alpiniste što se veru po stijenama, nije razumio letače zmajem, kanuiste, posjetitelje muzeja, razgledatelje gradskih znamenitosti, uživatelje dobre hrane i kapljice u skupim restoranima, romantičare što bulje u zalaske sunca, mladost što se kaltari i drmusa u diskaćima, gutače lijepe književnosti … – sve je to bilo prolito mlijeko, razbijeni krčag, zalud traćeno vrijeme.
Kada mu je sin Ratko s još svježom prašinom talijanskih drumova na postolama pokušao prenijeti dojmove o zemlji koju je osjećao kao svoj nesuđen zavičaj, o zemlji koja je čitava jedan muzej na otvorenom, Ilija, i inače slab slušač, grubo ga je prekinuo.
– Ja sam, u roku dva mjeseca, koliko si se ti skitao, podigao čitav treći kat – rekao je samozadovoljno.
Ratko je oćutio navalu bijesa. Uvijek ti– ti– ti, kipio je u sebi. Bio je spreman ustati i otići da se nikada više ne vrati u obiteljski dom. A onda se sjetio da pred njim sjedi tvrdokorni, grubi, despotski Ilija, Ilija kojeg je nemoguće omekšati, rafinirati, preobraziti u emotivnu zvijer. Udahnuo je duboko, rekavši:
– Dobro, posložimo te cjepanice u drvarnicu pa da pođem, imam obaveza.
– Pih, ti i obaveze – podrugljivo je rekao Ilija - ti nemaš obaveza, ti si anarhišt!
Dok su redali drva Ratku se nametnula slika oca koji u podrumu kleše vlastiti sarkofag. Nasmijao se.
– Šta se smiješ k'o lud na brašno – graknuo je Ilija.
– Ništa, odpovrnuo je Ratko kezeći se.
Eh, ta vječna kompeticija, Freud bi rekao taj Edipov kompleks, to neprekidno podbadanje, oponiranje, sukobljavanje, nadmudrivanje, prkošenje, zadirkivanje, prebacivanje, prekoravanje, neslaganje, obezvrjeđivanje, otežavanje, agresivnost, međusobni prezir otkako je svijeta i vijeka zaista je teško shvatljiv tim više što očevi i sinovi, poput svih članova obitelji po muškoj liniji, dijele identičan Y kromosom, kromosom koji ih određuje kao muškarce, a počesto se dogodi da udaljenijih muškaraca od očeva i sinova, ili braće nema. Tja, zar ne bi, već samo zbog te činjenice trebala postojati jedna divna konfučijanska suradnja, želja da «sebičan» gen opstane, nastavi se, razmišljao je Ratko koračajući prema gradu. Tragao je za svijetlim primjerom, no nije se uspio prisjetiti baš nikoga tko ima korektan, a kamo li idiličan odnos s vlastitim ocem. Sinovi su se bolje slagali s potpunim strancima, u jednosmjernoj komunikaciji poštovali pisce, u njihovima djelima nalazili srodnike, u ašramima duhovnih vodiča nalazili pripadnost, psihoterapeutima odavali najtajnije želje… sve to prije nego s očevima, a to je, u najmanju ruku, bilo tužno.
Od ranog djetinjstva Ratko je žudio oca koji bi bio prisutan, a potom posvećen poput vrijednog baštovana što brine o osjetljivim biljčicama u svom vrtu, oca s kojim bi mogao dijeliti interese i osjećaje bez autocenzure, oca koji čini sve potrebno da se mladić formira i izbrusi kao muškarac, oca koji će ga pripremiti i osposobiti za život – ne oca koji će svojim ponašanjem i postupcima minimalizirat juniorove šanse za opstanak. Možda ratna siročad i posmrča nisu nužno deprivirana pred dječacima koji imaju oca, prostruji Ratku glavom. Oni su pošteđeni neprestanih konflikata te ne nasljeđuju loš model ponašanja, i kao što su prisiljeni postati self–made ljudi, tako su prisiljeni postati self–made očevi. S druge strane, počesto su pre-meki prema potomcima. Oh, progovara li to u njemu crni Ilija, ustrašio se. U svakom slučaju je teško biti otac. Dragi Bogo, smiluj se nama očevima, budućim i grješnim!
Post je objavljen 31.07.2017. u 10:00 sati.