Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/asboinu

Marketing

Španjolski građanski rat

Pobuna i međusobni obračuni među Republikancima

Negrin je u Madrid ponovno došao 24. veljače, a Casada ga je opet pokušavao uvjeriti da je kapitulacija jedini izlaz. U međuvremenu događaji koji su se odvijali vrtoglavom brzinom sve više su išli u prilog Nacionalistima. Francuska je pristala živjeti s nacionalističkom Španjolskom u dobrosusjedskim odnosima, a u Maroku će surađivati i raditi jedni i druge za dobrobit oboje.

Isto tako Francuska se pismeno obvezala vratiti Španjolskoj svu njezinu imovinu koja je u Francusku odnesena suprotno željama njezinih prvotnih vlasnika (svi trgovački, ribarski i ratni brodovi, sva vozila, sva umjetnička dijela, zlato i nakit, sva dokumentacija …).

Zauzvrat Španjolska je prihvatila francuskog veleposlanika u Burgosu. Već 27. veljače Velika Britanija i Francuska službeno su priznale nacionalističku Španjolsku. Sjedinjene Američke Države nisu doduše priznale nacionalističku Španjolsku, ali nisu ni imale baš tko zna što protiv. Jedino je Sovjetski Savez napao 'licemjernu kapitalističku kapitulaciju pred agresorom', no, sve je i ostalo samo na verbalnom napadu.

U Madridu su anarhisti zasjedali i dogovorili se da napuštaju svoje do jučerašnje saveznike komuniste. Sutradan, 28. veljače, kada je saznao da su Francuska i Velika Britanija priznale nacionalističku Španjolsku, predsjednik Republike Aznana podnio je ostavku. Istodobno, u Cartageni, najvećoj ratnoj luci republike admiral Buiza pozvao je sve republikanske zapovjednike ratnih brodova i obznanio im je da se priprema vojni udar protiv premijera Negrina.

Do 5. ožujka Casadova zavjera u Madridu došla je u kulminacijsku točku. Athumanunh sada opet ne može vjerovati, protiv pobune prva je bila zapravo cijelog rata nesposobna i iritantna ratna mornarica. Naime, u republikanskoj floti pojavila su se silna nezadovoljstva i negodovanja. Časnici obalnog topništva otvoreno su krenuli u pobunu, a potom se pojavila nacionalistička peta kolona kojoj se pridružila jedna pukovnija mornaričkog pješaštva.

Razvile su se kratkotrajne bitke za mornaričku radio postaju. Potom su iznenada isplovili republikanski najveći ratni brodovi u bojnom složaju (krstarice Miguel de Cervantes, Liberdad i Mendez Nunez) u pratnji osam republikanskih razarača. Potom se u Cartageni pojavila republikanska 4. divizija uz potporu jedne republikanske tenkovske postrojbe pristigle iz Archene.

Do podneva republikanska 4. divizija pod zapovjedništvom komunističkog brigadira Joaquina Rodrigueza ugušila je sve pobune, kako republikanskih postrojbi tako i nacionalističke pete kolone. Republikanski ratni brodovi pak su presreli nacionalistički ratni brod Castillo de Olite koji je prevozio 3500 nacionalističkih vojnika u pomoć pobunjenicima Cartagene, napali ga i potopili (poginulo je 1200 nacionalističkih vojnika - po Athumanunhu).

No, republikanski ratni brodovi više se nisu vratili u Cartagenu, svi preostali republikanski ratni brodovi predali su se francuskoj ratnoj mornarici u luci Bizerte. Tako je sada Republika ostala bez svoje tri posljednje krstarice, osam razarača i desetak pomoćnih vojnih brodova.

Nešto slično dogodilo se i u Valenciji gdje se general Menedez pripremao sa svojom Armijom Levanta za pobunu. Njega pak je u tome osujetio sam Lister. U Madridu brigadir Casada zabarikadirao se u osebujnu zgradu iz 18. stoljeća koju je bilo lako braniti, u Calle Alcala kod Puerte del Sol. Zgradu je branila pobunjena 70. anarhistička brigada pod zapovjedništvom Bernabea Lopeza, iz sastava republikanskog korpusa Cipriana Mere.

U toj zgradi je Casado prepustio vođenje pobune generalu Miaji koji je napokon, malodušan, preumoran, pesimističan i oportunističan, pristao na pobunu. U međuvremenu i posljednji sovjetski vojni savjetnici pod zapovjedništvom generala Jaborova pripremali su se napustiti Republiku i ostaviti je njezinoj sudbini. U Madridu komunističke divizije bile su potpuno spremne za bitku, ali više nitko nije ništa razumio.

Viši časnici nestajali su netragom, a nižim časnicima više doista nije bilo jasno trebaju li pružiti otpor Casadu, ili Francu, ili pak možda obojici. Ipak postrojbe komunističkih 1., 2. i 3. korpusa opasno su se pokrenule i zauzele veći dio zgrada u Madridu, te zatvorili sve prilaze gradu. Anarhistički 4. korpus, odan Casadu, pak je zauzeo samo manji dio zgrada.

No, u Madridu je zavladala silna zbrka i pomutnja. Nadnevka 8. ožujka izbile su bitke i borbe između republikanskih postrojbi odanih Republici i onih koje su se pobunile. Preostale tri republikanske armije (Armija Levanta, Estremadure i Andaluzije) nisu se miješale u sukobe koji su izbili u Madridu. Naime, njihovi zapovjednici generali Menendez, Escobar i Moriones podržavali su brigadira Casadu, ali su se bojali kako bi reagirali njihovi časnici i vojnici ako bi oni zapovjedili nastupne hodnje na Madrid.

Na kraju 11. ožujka komunističke postrojbe bile su potisnute sa svojih položaja u Madridu, a mnogi su od njih prešli na stranu pobunjenih postrojbi. U tim međusobnim bitkama poginulo je 230, a ranjeno je 560 republikanskih vojnika. Još jednom sudbina se teško poigrala s vojnicima koji su se hrabro zajedno borili još od 1936. godine, a sada su poginuli od prijatelja i suboraca.

Još se jedino 22. komunistički korpus razmješten u Valenciji želio uključiti u bitke za Madrid, ali su ga u tomu spriječile postrojbe Armije Levanta. Sudbina Republike Casadovom pobunom bila je zapečaćena, a da su Negrin i Casada ostali jedinstveni još samo dva tjedna sve bi po Athumanunhu bilo puno drugačije. Naime, Hitler je 15. ožujka napao Čehoslovačku i ušao u Prag. Do kraja ožujka situacija se u Europi bitno izmijenila, a Republika da je ostala jedinstvena, vrlo je lako mogla izvući iz svega toga korist, a i izlaz iz krize. Naime, mnogi su republikanski vojnici tada još uvijek više željeli borbu i smrt u istoj nego se predati Nacionalistima.




Post je objavljen 31.07.2017. u 06:44 sati.