Marketing
O ljubavi i ogoljeloj meni...
Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.
Jorge Luis Borges
"Što je ljubav?" pitam
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."
Podižem pogled k nebu i vičem.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih kako se misao pretvara u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav?
Kada i kako se rodila ljubav?
Je li to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti?
Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?
Da bih si uistinu odgovorila na bujicu pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ulazim u labirint zrcala i spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.
U ogoljeloj meni istina...
U onim danima,
kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova
univerzuma uma.
U prostoru trenutka sklad vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja ogleda i odjeka postaje bezgraničje
tek naslućujuće širine.
U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.
Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let, u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.
U onim danima,
kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova
univerzuma uma.
U prostoru trenutka sklad vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja ogleda i odjeka postaje bezgraničje
tek naslućujuće širine.
U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.
Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let, u zbilji,
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.
Dijana Jelčić
O ljubavi i ogoljeloj meni
Post je objavljen 30.07.2017. u 07:17 sati.