Prva pomoć
Na desetom kilometru zapištao je njegov sportski sat, kratko i jednostavno zvan "garmin" i Vilko automatski baci brz pogled na njega: vrijeme je bilo, uzevši u obzir Vilkovu dob, više nego dobro i Vilko osjeti radost zbog toga. Ali i iznenađenje. Nije to očekivao, naprotiv, mislio je, kako će ovo biti njegovo najlošije, najsporije trčanje polumaratona.
Priroda kroz koju je trčao bila je više nego lijepa i Vilko je uživao u pogledu, ali nešto je smetalo, nešto nije bilo kako treba i Vilko je osjećao blagu razdražljivost zbog toga. Koju je uzalud čitavog jutra pokušavao odgurnuti, odbaciti, zaboraviti. Neugodnost ga je žuljala i pritiskala mu um, pa se koncentracija gubila, misli lutale i uvijek se iznova vraćale na ono zbog čega je i bio pod stresom: preseljenje.
Prije samo nekoliko dana konačno je izašao iz stana u kojemu je proveo ogromni dio svog života, i uselio se u novi, manji, ali koji je Vilkove potrebe sasvim zadovoljio. Kako su se dani lijeno odmatali, Vilko je konačno bez pritiska trenirao i osjećao kako stres, koji ga je pratio puna tri mjeseca, koliko je trajala saga oko kupoprodaje stana, polako napušta, gubi se u magli uspomena. Vratio mu se apetit, a i spavao je mnogo bolje, pa je ranim jutrom orno ustajao i polazio radosno i osjećajući se lako, bezbrižno, na svakodnevni trening. Čitava ona napetost i sakupljanje beskrajnih i potrebnih (možda i suvišnih) dokumenata bez kojih se kupoprodaja stana nije mogla obaviti, oduzimalo mu je snagu i činilo ga razdražljivim. Ponekad se osjećao iscrpljenim, baš kao da je istrčao maraton.
Konačno je bilo sve gotovo, sve je te nedaće ostavio iza sebe, u prošlosti, gdje i spadaju i mislima se usredotočio na idući polumaraton. A onda, grom iz vedra neba.
- Nismo se tako dogovorili - rekao je kupac Vilkovog, sad već bivšeg stana, nazvavši ga mobitelom samo pet dana prije polumaratona za kojeg se pripremao.
- Na što mislite? - upitao je Vilko, već razdražen, osjećajući nepriliku u zraku.
- Dogovorili smo se da sasvim ispraznite stan.
- Pa to sam i učinio.
- Niste, ostao je sudoper i ...
... i bla bla se sasvim nepotrebno nastavilo, dok se u Vilkovoj nutrini podizao uragan nezadovoljstva i odnosio mir u nepovrat. Mislio je, nadao se, da mu budući dani donose smirenost, mir, bez nepotrebnih stresova. I sad ovo. Zašto baš sad, kad mu je potreban mir i dobra koncentracija? Prokleti stan, prokleti kupac, prokleto sve ...
Raspoloženje mu se malo popravilo, dok se počeo uspinjati dugom, ali baš dugom uzbrdicom.
- Na dvanaestom te kilometru očekuje dugačka uzbrdica - opomenuo ga je iskusniji trkač-prijatelj. - Nemoj da te iznenadi.
Nije ga iznenadila i osjećao je sreću prestižući poprilično mlađe trkače i trkačice koji su njega pretjecali na ravnim dijelovima staze. Oko pedeset metara ispred sebe ugledao je mladu trkačicu koja je trčala s laganim ruksakom na leđima i iz kojeg je povremeno vadila mobitel i nekom se javljala. Polako ju je sustizao i prolazeći pored nje, na djevojčinom licu pročita umor, beznađe. Osmjehnuo joj se.
- Još malo - reče joj. - Poslije je lakše.
- Pri kraju sam snaga - priznala je, što je Vilko već i sam primijetio.
- Niste - odgovorio joj je uz ohrabrujući osmjeh. - Daleko ste od toga.
- Pomišljam na odustajanje.
- Nikad ne smijete odustati! Baš nikad. - Vilko joj se ohrabrujuće smiješio, trčeći pored mlade djevojke i prilagodivši se njenom ritmu koraka. - Ako nikako drugačije, onda barem prohodati do cilja, bez obzira na vrijeme, ali nikad ne odustati. Nikad!
Djevojka mu se osmjehnula zahvalno, ali ništa nije rekla.
- Prvi polumaraton? - upitao ju je.
- Prvi.
- I najteži!
- Bogme da! - rekla je zadihano.
- Zajedno ćemo - rekao je on. - Malo trčati, malo hodati. Izgurati ćemo još ovih nekoliko kilometra.
Trčali su, lagano i ujednačeno, ubacujući hodajuće jednominutne dionice i polako napredovali kilometar za kilometrom. A onda je djevojka klonula.
- Ne mogu - rekla je klonuvši na zemljanu stazu. - Strašan grč u stopalu mi ne da. Vi samo nastavite.
- Proći će - utješi je Vilko kleknuvši na jedno koljeno i počevši masirati djevojčino stopalo, s kojeg je izula tenisicu.
- Malo je bolje - reče ona, pokuša ustati, ali odmah sjedne. - Ne mogu, boli, grči se jako.
Tog trenutka pridruži im se žena na bicikli, iznenadna i dobrodošla pomoć, zakoči i dobaci Vilku:
- Nastavite slobodno. Ja ću joj pomoći.
- Još je samo malo do cilja - reče Vilko djevojci. - Izdržite!
- Idite vi, samo idite - odgovori ona.
Vilko odjuri. Sad je trčao brže nego dok je trčao s djevojkom, nadoknađujući "izgubljeno" vrijeme, koje nije bilo izgubljeno, osjećao je to u sebi. Možda je pružio djevojci "prvu pomoć", ali mu je i ona uzvratila na svoj način, odagnavši mu misli koje su ga progonile, zagorčavajući mu užitak trčanja. Uzajamna pomoć, baš onako kako treba biti. Zatim se odjednom sjeti da je djevojka i događaji oko nje izbrisala svu neugodnost zbog "incidenta" oko stana i sve je više ubrzavao, uživajući u kretanju, u snazi koju je još osjećao u mišićima, dok nije sretno projurio kroz cilj.
S medaljom oko vrata i čašom vode u ruci, čekao je nestrpljivo, očekujući djevojku i u sebi mantrao: "Izdrži još ovo malo. Izdrži" misleći na djevojku i ugledavši je kako se približava s sretnim osmjehom na licu, jer sad je znala da je uspjela: istrčala je svoj prvi polumaraton u zadanom vremenu.
- Bravo! Čestitam! - reče joj Vilko, uživajući u djevojčinom presretnom osmjehu, kojim je izbrisala sve nedaće koje su je pratile kroz velikih i dugačkih dvadeset i jedan kilometar.
- Zahvaljujući vama - odgovorila je smijući se.
- Neeee - reče Vilko otežući i uzvraćajući osmjeh, dok su zauzimali pozu za zajedničku fotku. – Vi ste trčali!
Copyright © 2017. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 27.07.2017. u 16:16 sati.